NAKON što je brodska Gradska uprava završila proces javne nabave, prikupivši tri ponude za izgradnju Školske sportske dvorane Osnovne škole Bogoslav Šulek, u članku pod naslovom 'Mirko Duspara treba potpisati Ugovor ili poništiti natječaj', problematizirali smo razliku u cijeni između te i istovjetne zgrade izgrađene prije godinu dana, ali jeftinije za čak 91 posto.

Dakle, 91- a ne 9,1 - posto više po metru četvornom tražila je tvrtka Šprajc THD za izgradnju dvorane potpuno istovjetne onoj koju je sama izgradila godinu dana ranije. Odnosno, bez opreme, 87 posto po metru četvornom. Ono što je, pritom, za nas bilo zastrašujuće jeste činjenica da su ostala dva ponuđača bili još skuplji - 119 odnosno 132 posto. Bio je to razlog našem traganju za odgovorom na pitanje: što se dogodilo u protekle dvije-tri godine u Hrvatskoj da su građevinski radovi, bezmalo, poskupijeli 100 posto?

Na samom početku prikupljanja podataka, iz više izvora, bili smo upozoreni kako je, tijekom osmogodišnje recesije, hrvatska građevinska operativa uništena niskim cijenama rada i iseljavanjem ponajbolji građevinskih radnika te da malobrojni preživjeli građevinari sada tu situaciju koriste i dižu cijene u nebo, jer im tržište to dopušta. Investitorima ostaje tek pristati na kartelima svojstvene ucjene, ili uopće ne graditi.

Ma koliko teško bilo uspoređivati 'kruške i jabuke', dakle objekte različitih namjena i stupnja energetske učinkovitosti, na primjer, cijenu građevinskih radova na izgradnji dječjih vrtića i školskih  sportskih dvorana moguće je usporediti, jer su objekti iste namjene i standarda gradnje.

Je li ovoliki rast cijena opravdan?

Zbog toga, legitimno je postaviti pitanje: kako je moguće da građevinski radovi po metru četvornom dječjeg vrtića     potpuno istih performansi    2014. bude 4.956 kuna; 2016. - 7.109 kuna; 2018. - 12.396 kuna? Kako je moguće da cijena građevinskih radova na objektima iste vrste i namjena, za dvije godine poraste za 92 posto, a za četiri godine čak 250 posto?

Ili, kako je moguće da građevinski radovi po metru četvornom školske sportske dvorane potpuno istih performansi 2017. vrijede 5.127 kuna, a godinu dana kasnije 9.799 kuna po metru četvornom, odnosno, bez opreme, 87 posto više?

Što činiti?

I, ono najvažnije, što je u takvim okolnostima činiti investitorima, u ovom slučaju brodskom gradonačelniku Mirku Duspari: prihvatiti trenutne tržišne vrijednosti u građevinarstvu ili odgoditi investiranje u tu oblast dok se cijene (izvođači radova) ne spuste na zemlju i postanu prihvatljive ambijentu u kojem se nalaze investitori.

Na primjer, sredstva predviđena za ulaganje u školske sportske dvorane, zasad, moguće je prenamijeniti u kupnju opreme za suvremeniji oblik provođenja suvremenijih nastavnih programa. Naime, povećanje standarda u obrazovanju nisu tek novi građevinski objekti.

Građevinarstvo može biti jedno od važnih motornih snaga razvoja zajednice i društva, ali i njihov kočničar ako mu se, na krilima debalansa između građevinskih kapaciteta i potreba investitora, nekritički, dopusti ucjena zajednice (i) kartelskim cijenama.