PRVA hrvatska jezičina, čiji je vokabular primjereniji seoskom đilkošu nego predsjedniku države, Zoran Milanović, nastavlja paradirati svojom impotentnom prepotentnošću. Zadnje o čemu bruji 'region', pozerov je odgovor na novinarsko pitanje: „Pratite li Vi izvješće visokog predstavnika za BiH, da je zemlja na rubu sukoba i da je za sve odgovo…"

Političkom propagandom steriliziranoj većini, pak, uvijek ostaje voajerizam. Kad već ne mogu sami sudjelovati (u političkim procesima) mogu gledati. I čoporativno navijati. Dakako, za svoje. Veledržavnike.

Nepristojno prekinuvši novinarku 'upadom' u riječ dok je izgovarala ime njegova 'ratnog druga' i kolege po suspektnom trošenju sredstava poreznih obveznika, Milorada Dodika, neofašistički Djed Mraz Milanović graknuo je:

„To je laž. Nije na rubu sukoba jer nemaju leba da jedu. Mogu se jedino sa kestenima gađat. I, to nije dobro jer će bubotak da izađe. I, to nije istina. Dakle, Milorad Dodik je katkad neobuzdan i problematičan, ali on je zadnji problem Bosne i Hercegovine. Zadnji. A posebno iz perspektive bosansko-hercegovačkih Hrvata. Dakle, uopće ne znam zašto se spominje Dodika. S Dodikom se dogovorimo za deset minuta. I to ne o podjeli Bosne, nego uređenju Bosne."

Kako je, nakon ove gedžovanske izjave, reagirao legendarni bosanskohercegovački novinar, Senad Hadžifejzović, vidljivo je u videouratku kojeg prilažemo.

One, pak, koji drže kako sam surov zbog toga što Milanovića okarakterizirah 'neofašističkim Djedom Mrazom' i 'gedžom', podsjećam na nekoliko nepobitnih činjenica.

Djed Božičnjak (hrv. Djed Mraz)

Komercijalizirani lik dobroćudnog Djeda Božićnjaka koji širom svijeta poklonima uveseljava djecu, svoje podrijetlo vuče od kršćanskog svetog Nikole, a ruski komunisti su ga preimenovali u Djeda Mraza.

Zoran Milanović, kao dijete odraslo u obitelji socijalističke buržoazije, odnosno 'Nove klase' Milovana Đilasa - s ciljem da u drugi plan gurne činjenicu kako je hrvatsko ništa, dakle, ni vojnik kad je trebao, ni socijaldemokrat kad je mogao, ni državnik kad je morao - pokušava biti sve: i macho man i poseban politički entitet i 'kalif umjesto kalifa'.

Slijedom, navodno Kantove maksime: 'Tko od svega po nešto zna - ništa ne zna', zbog Milanovićeva ponašanja mogli bismo kazati: Tko svima ugoditi želi, ustvari, nikome ugoditi neće.

Želeći osigurati drugi predsjednički mandat, kao poludjeli Djed Mraz, Milanović sumanuto dijeli političke poklone - i lijevo i desno. I 'partizanima' i 'ustašama'. I 'komunistima' i 'fašistima'. I 'patriotima' i 'secesionistima'.

Pritom, ne preže od najprizemnijeg podilaženja - i lijevo i desno. Njegovo najbizarnije ponašanje vidljivo je u odnosu prema secesionistima i neofašistima, unatoč folklornom koketiranju s antifašistima tijekom suprotstavljanja ustaškom službenom pozdravu: 'Za dom spremni!'.

Kao Goebbelsov pijani propagandist, on najviša državna odličja dijeli presuđenim kriminalcima i optuženim ratnim zločincima ne bi li se dodvorio bjelokragnom podzemlju i crnokošuljaškom nadzemlju.

Kad paradni Velikohrvat o Bosni ozbiljno velikosrpski zbori

Mada, na prvu, izgleda kao još jedna od rutinskih izjava superiornog 'predsjednika s karakterom', citiran odgovor potvrđuje kako je Milanović trajno situiran tamo gdje je bio kad je, na kninskoj tvrđavi, najvišim hrvatskim odličjem kitio (i) umirovljenog generala Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Zlatana Miju Jelića koji je u Hrvatsku pobjegao jer je u BiH optužen za ratne zločine. Odnosno, tamo gdje je bio kad je crnokošuljaškim profesionalnim braniteljima podilazio govoreći kako je „njegov deda bio ustaša", a „Plenkovićeva majka vojna lekarka".

Iz citirane izjave vidljivo je kako Milanović, zaista, želi biti 'kalif poslije kalifa', odnosno, kako pokušava dosljedno slijediti ustaško-partizansku politiku Franje Tuđmana te patronizirati BiH s ciljem daljnje instrumentalizacije tamošnjih Hrvata na, zasad, utopističko-secesionističkoj političkoj liniji teritorijalne diobe: prvo unutar zemlje, a kad se steknu povijesne okolnosti i njezine „podjele na tri dijela". Upravo onako kako je javno propovijedao Franjo Tuđman, čovjek kojeg je Milanović počastio aerodromskim pročeljem u hrvatskoj metropoli.

U kojoj mjeri je Milanović privržen Tuđmanovu odnosu prema Bosni i Hercegovini, vidljivo je i iz njegova propinjanja na zadnje noge kako bi zaštitio 'kriminalca iz Laktaša',Milorada Dodika koji (i) genocidnu tvorevinu, Republiku Srpsku, čuva kao da je njegova djedovina, a ne ratni plijen. Jer, dok je Republike Srpske, živi ideja o Herceg Bosni - bez koje nema podjele BiH između Velikosrba i Velikohrvata te stvaranja „male muslimanske države", o čemu je sanjao Franje Tuđmana. Dakako, prije Daytona gdje je morao kukavički kapitulirati zbog svoje zaplotnjačke ekspanzionističke ratne politike.

Abortirane politike Velikosrba i Velikohrvata

Da je u Daytonu abortirala velikosrpska i velikohrvatska secesionistička politika prema BiH te da su Tuđman i Milošević morali biti kumovi tamošnjeg bezmalo oktroiranog sporazuma kako bi bilo osujećeno njihovo naknadno petljanje u unutrašnju politiku suverene BiH, očito, Milanović nije svjestan jer, da jest, ne bi bulaznio o tome kako je on predsjednik i BiH Hrvata, što se niti Tuđman nije usudio govoriti - mada je to, bukvalno, bio više od četiri ratne godine.

O „uređenju Bosne s Dodikom se dogovorimo za deset minuta", adolescentski bahato javno brblja Milanović, potpuno ignorirajući činjenicu da na taj način dvostruko kompromitira Hrvatsku. Prvo, jer želi aktivno sudjelovati u unutrašnjem uređenju druge suverene države i drugo, jer je to za Bošnjake novi „nož u leđa" kojeg im zabija zajedno s Miloradom Dodikom, čuvarom ratno-zločinačke tvorevine Republike Srpske.

Neskriveno, Zoran Milanović i Dragan Čović s jedne strane te Aleksandar Vučić i Milorad Dodik s druge, slijede velikodržavne politike koje su prije 30 godina formulirali i u praksi, do Daytona, oživotvorili: Slobodan Milošević i Radovan Karadžić s jedne strane te Franjo Tuđman i Mate Boban s druge. I to one politike koje je međunarodna zajednica verificirala kao „zločinačke poduhvate".

To što je Milanovićevo koketiranje s defloriranim velikohrvatstvom, manje-više, u funkciji njegovih prizemnih dnevnopolitičkih mokrih snova, nimalo ne umanjuje odurnost lakoće s kojom se igra ljudskim sudbinama, ne samo Hrvata u BiH.

Kad Hrvat srpski dadače, ustvari, o svome mentalnom podaništvu svjedoči

„Nemaju leba da jedu… I, to nije dobro jer će bubotak da izađe", da-da-kajuća je forma srpsko-hrvatskog jezika kojom Milanović artikulira velikodržavnu hrvatsko-srpsku politiku. Pritom, plješću mu i veliki Hrvati i veliki Srbi.

Šteta, nema 'antifašista' u operativnoj politici koji bi jednima i drugima podrezali krila te ih sveli na mjeru kukavica iz središta čopora, što oni ustvari jesu.

Političkom propagandom steriliziranoj većini, pak, uvijek ostaje voajerizam. Kad već ne mogu sami sudjelovati (u političkim procesima) mogu gledati. I čoporativno navijati. Dakako, za svoje. Veledržavnike.