TREBA li političar praviti se pametan kao da je moćni Google te smrtno ozbiljno, često i karikaturalno, odgovarati na svako pitanje koje mu netko postavi, ili treba znati tek vješto i s razumijevanjem artikulirati temeljna načela koja zastupa te, pitača, za detalje uputiti na izvor vlastitog stava. Dakako, trebao bi biti tek vješt govornik (hr. speaker) određenih ideja, programa, projekata i/ili ljudi koje zastupa.

Najambicioznija brodska komunalna političarka i najrevnosnija gradska vijećnica, Slavica Lemaić, eklatantan je primjer kako uloženi trud i vrijeme u operativnu politiku ne mora nužno dati očekivani ekvivalent u političkoj moći i prinadležnostima koje iz toga proizlaze.

U čije ime govori vijećnik - birača, stranke ili osobno?

Do koje mjere je to bila maksima u doba 'mračnog' socijalističkog vilajeta, vidljivo je i iz činjenice da ondašnji vijećnik nije imao pravo iznositi vlastite stavove kao skupne nego je, primarno, trebao zastupati stavove kolektiva u čije ime i za čiji račun je izabran u određeno tijelo.

Dakle, današnji vijećnik, od ondašnjeg delegata, razlikuje se u samoj agendi. Dok vijećnik zastupa (i) kolektivno mišljenje, delegat je zastupao (i) svoje stavove.

Pored temeljne premise o načinu predstavljanja, svaku poruku političar bi trebao pažljivo izgovarati u javnom prostoru, jer njegovi stavovi mobiliziraju - kako pristaše mu tako i političke suparnike, protivnike, a moguće i neprijatelje.

Forma ne bi smjela zasjeniti sadržaj

I konačno, forma izlaganja ne bi smjela zasjeniti sadržaj. Naime, visinom tona, bojom glasa te osobnim odnosom prema temi i/ili sugovorniku, nije moguće nadomjestiti nedostatak znanja o meritumu, ali jeste moguće potaknuti iracionalan odnos u društvu. Posebno je to bitno na ovim političkim i geografskim prostorima, više 'Brdovitog' nego 'Zapadnog' Balkana.

Kako bi ilustracija bila bliža onome što želim reći, parafrazirat ću poruku koju smo objavili povodom otvaranja brodskih bazena na Vijušu 27. rujna 2013. godine.

Svojevremeno, brodski gradonačelnik je u Gradsko vijeće često unosio kočijaški vokabular, međutim, od Odluke o gradnji bazena do njihove gotovosti Mirko Duspara je demonstrirao veličinu osobnog junaštva i količinu vlastitog čojstva. Junaštvom je branio Grad od nikogovića - ne ustuknuvši im, a čojstvom je nikogoviće branio od sebe - ne pljunuvši ih.

Nerealne ambicije pojedinca kontaminiraju javni prostor

Iako Gradom upravlja više od 12 godina, još uvijek, ponekad, Duspari se omakne 'kočijaški vokabular', jer osobni temperament ne uspije u cijelosti podčiniti nužnom maniru funkcije koju obnaša. Unatoč toj činjenici, mogli bismo kazati kako većina aktera na brodsko-posavskoj političkoj sceni, i Duspara s njima, uglavnom, drže se osnovnih granica korektnosti u izlaganjima svojih stavova i pristojnosti u međusobnoj komunikaciji.

Poučeni 'empirijskim' spoznajama iz te oblasti, mogli bismo kazati kako iskre do kojih dolazi u javnom prostoru, prije svega, posljedica su nerealnih osobnih ambicija pojedinaca, a manje programske diferenciranosti i društvene klime u kojoj djeluju.

Za razliku od relativno pristojne javne polemike koju su ovih dana vodila dva politički najmoćnija Brođanina, Pero Ćosić i Mirko Duspara, nekolicina brodskih vijećnika, pored evidentnog truda uloženog u pripreme za scenski nastup u Gradskoj vijećnici - izgled (hrv. look) i stav (hrv. gard) - svojih 'pet minuta slave' najčešće stječu karikaturalnom formom nastupa, a ne ozbiljnošću sadržaja izloženog i osobnim poznavanjem materije o kojoj zbore.

U politici često ambiciozni pobijede pametne

Najambicioznija brodska komunalna političarka i najrevnosnija gradska vijećnica, Slavica Lemaić, eklatantan je primjer kako uloženi trud i vrijeme u operativnu politiku ne mora nužno dati očekivani ekvivalent u političkoj moći i prinadležnostima koje iz toga proizlaze.

Dapače, ni poznavanje materije o kojoj zbore niti najpoštenije namjere koje pritom mogu imati, političarima nisu garancija kako će - na izborima - dobiti instrumente vlasti s kojima će moći mijenjati društvene odnose, sukladno obznanjenom svjetonazoru i konkretnim programima. Jedan od boljih dokaza tome jeste ovdašnji (i) političar Petar Bašić. Njegov poveći politički opus prilog je dokazima kako su poluinteligentna i bespogovorna lojalnost vođi, stranci, kleru, naciji..., često, puno važniji od elementarne pameti i poštenja.

Ne razbijaj ogledalo ako ti je njuška kriva

I sad, umjesto da poštuju pametnije od sebe i respektiraju činjenicu da neki žele realizirati barem dio programa i projekata obećanih biračkom tijelu, obično najmanje potentni političari ponašaju se najprepotentnije. Valjda drže kako će 'kvantitetom' istupa poboljšati 'kvalitet' njihova sadržaja i tako prikriti opću inferiornost u odnosu na konkurenciju. 

Na primjer, umjesto da pred ogledalom vježbaju javne nastupe, oni ga razbijaju jer zrcali dijametralnu suprotnost između njihova znanja i političke ambicije.

Vijećnica, Karmen Dizdar Grgurević, niti ne zna da je dobila pisani odgovor na usmeno postavljeno pitanje - jer sve materijale za sjednicu ne čita. A i kad čita, čini to pogrešno jer joj je materija s kojom se uhvatila u koštac poznata koliko i trenutno stanje na Međunarodnoj svemirskoj postaji (hrv. stanici) Mir. 

Vjerojatno, na kraju mandata ovog saziva Gradskog vijeća, HDZ će moći pohvaliti se kako su njegovi vijećnici, Lidija Blažević i Tomislav Tekić, uspjeli demonstrirati najkraću političku pamet i najduži kočijaški jezik. 

Nepoznavanje elementarnih pojmova iz predmeta rasprave može biti čak i simpatično, pokušaj supstituiranja kratke političke pameti dugim kočijaškim jezikom uglavnom je smiješno, međutim, bahato podmetanje insinuacija i laži kao legitimno vijećničko pitanje, kako to čini Slavica Lemaić, tek je stupidna uvertira uobičajenom labuđem pjevu.