DANA 22. lipnja 1941. godine u jednoj šumi – Brezovici, nekolicina nekakvih ljudi počela je organizirati otpor nacistima i fašizmu u Hrvatskoj. To je dan kada su partizani, ti grozni ljudi, ustali u borbu protiv nacista i na koncu stvorili ono što danas imamo – vlastitu državu s omiljenim pozdravom – Za dom spremni!

Danas je samo mali broj (grado)načelnika i još poneki preživjeli borac, uoči tog dana, polagao vijence i sjetio se onih koji su položili živote za najveći ideal – slobodu. Nije da političari ne znaju što se obilježava 22. lipnja – oni to itekako znaju. Samo što su shvatili kako će više glasova dobiti ako šute.

Je li itko ikad išta naučio iz povijesti?

'Bili su neuki i neškolovani, ali su razlikovali dobro od zla!'

(Anti)fašizam u Slavonskom Brodu

Bez političkih čelnika i na krivi datum - ali odrađeno!

Šutnja o antifašizmu, a buka o i na koncertima – primjerice koji se sprema na zagrebačkom Hipodromu. To je provjerena formula političkog uspjeha.

Danas je 2025. godina. Lijepa Naša je moderno, europsko samosvjesno društvo. Taman smo toliko moderni da se Dan antifašističke borbe – jedan od temelja vlastite državnosti – redovito zaobilazi s pažnjom dostojnom profesionalnog izbjegavanja susjeda u liftu. Budimo iskreni – zašto bi itko od naših političara obilježavao nekakvu borbu tih groznih partizana, tako davne godine. Tko se sjeća još tko su bili ti partizani? Ah, da, to su oni nepristojni ljudi koji su našli vremena da ratuju protiv nacista. Kao takvi, oni su svakako smetnja modernom narativu. I nisu imali Instagram i društvene mreže, nisu imali kao danas napredne metode borbe za slobodu, razne statuse o slozi i zajedništvu. I zato danas većina izbjegava tu nesretnu Brezovicu kao da tamo ima korone. Ni slučajno nije pohvalno naglas kazati riječ – antifašizam. Nikad ne znate tko vas može čuti.

Željka Gavranović / PlusPortal

Za razliku od tog starog, prašnjavog i trulog antifašizma, puno je bolje i uzbudljivije ulagati u nove heroje. Primjerice ulagati u heroje koji pjevaju o stvarima o kojima se ne smije previše analizirati, nose crne majice i podsjećaju nas kako se povijest najbolje piše na bini, uz svjetlosne efekte i bez fusnota. Budimo iskreno, ljepše je na koncertu, nego tamo u nekoj šumi ili pored porušene ploče kao simbola svih onih koji su utkali svoje živote za slobodu. Na koncertu je masa. Tamo je narod. Tamo se voli Lijepa Naša toliko glasno da se i povijest mora pokriti po ušima. Tamo se pjeva o ratovima koje neki pamte, a većina ih ne pamti, slavi se domoljublje. I to sve stane u jedan stih na majici – Za dom. Spremni, naravno. Sve je to ljepše od nekakvih glupih partizana iz Brezovice, koji uopće nisu bili domoljubi, koji nisu znali za koga ratuju. Na kraju, neki bi trebali priznati – ti ljudi su bili na krivoj strani, osim ako povijest ima dvije istine.

Naše moderno, europsko društvo očito se sve više oslanja na mitove, a sve manje na povijesne činjenice. Antifašizam ne ostavlja prostora za revitalizaciju – on jasno definira tko je bio na pravoj, a tko na pogrešnoj strani povijesti. Ali to mnogima danas smeta. Šutnja o antifašizmu govori kakvu povijest i kakvu državu neki žele - onu u kojoj su jadni ljudi iz Brezovice problem, a pozdravi iz 1941. su dio identitetske borbe. S druge strane, ista ta šutnja o antifašizmu govori kako su temelji na kojima je nastala suvremena Hrvatska više ne postoje ili se pokušavaju zatrti.

Na koncu, u toj tišini, izostanku i selektivnom pamćenju, gubi se nešto daleko važnije od datuma i protokola. Gubi se naša domovina koja je nastala kao otpor najvećem zlu prošloga stoljeća – fašizmu.

Željka Gavranović / PlusPortal