O predstečajnim nagodbama mišljenja su potpuno oprečna. Dok su ih jedni, kao sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Mislav Kolakušić, nazivali većom pljačkom od one privatizacijske, drugi su isticali njezinu pozitivnu stranu, jer je pojedinim tvrtkama davala šansu za preživljavanje.

Umjesto da je država - kao banke i drugi vjerovnici - svoja potraživanja upisala u temeljni kapital trgovačkih društava koja svoje obveze nisu mogli podmiriti (u vrijednosti potraživanja), 'Linić' je dugove otpisivao - 'prema babi i prema stričevima', ili za keš. Inače, bio bi idiot.

Dan nakon što je USKOK objavio kako u slučaju predstečajne nagodbe u Spačvi - koja je poslužila premijeru Zoranu Milanoviću za smjenu ministra financija Slavka Linića - nije bilo nezakonitosti, slučajno ili ne, Fina je objavila statističke podatke o predstečajnim nagodbama u razdoblju od 1. listopada 2012. do 20. veljače 2015. godine.

Nekoliko suhoparnih statističkih podataka govori kako je , u tom razdoblju, predstečajnu nagodbu zatražilo 7.728 poduzetnika, te da je za njih 2.427, odnosno za svaku treću, prihvaćen financijski plan, ili je nagodba sklopljena. U tim prihvaćenim nagodbama prijavljeno je 40 milijardi kuna obveza tvrtki u kojima je bilo zaposleno 34 tisuće radnika. 

Slavko Linić kaže kako su gotova sva izvješća o provođenju predstečajnih nagodbi - Fine, trgovačkih sudova i Porezne uprave gotova - ali Vlada o tim izvješćima ne raspravlja niti ih predstavlja javnosti, jer je i sam predsjednik Vlade, ističe Linić, sudjelovao u kriminalizaciji predstečajnih nagodbi, makar su one pomogle da se sačuvaju brojne tvrtke i deseci tisuća radnih mjesta.

- Porezna uprava je otpisala milijardu kuna duga, što je 36 posto od ukupno prijavljenih potraživanja Porezne, ali se uporno govori o pljački države. No, nije bila pljačka kad je cijelo desetljeće u stečajevima država uspijevala naplatiti devet posto svojih potraživanja, ističe Linić.

I, kakve veze ima činjenica da Porezna uprava nije uspjela naplatiti više od 9 posto svojih potraživanja od posrnulih i/ili propalih tvrtki s njegovim nepotrebnim poklanjanjem jedne milijarde kuna vlasnicima trgovačkih društava, dakako, Linić nije kazao.

Kako je ta pljačka poreznih obveznika izvođena opisali smo OVDJE i OVDJE. Umjesto da je država - kao banke i drugi vjerovnici - svoja potraživanja upisala u temeljni kapital trgovačkih društava koja svoje obveze nisu mogli podmiriti (u vrijednosti potraživanja), 'Linić' je dugove otpisivao - 'prema babi i prema stričevima', ili za keš. Inače, bio bi idiot. A, kao što je poznato, Linić nije idiot. Dapače, skoro su ga proglasili najboljim hrvatskim ministrom (sic!).

I, da, Milanović jeste kriv. Ali ne zbog toga što je pogrešno optužio Linića, nego zbog toga što se poslužio starom komunističkom maksimom - pojavu osuditi, a druga spasiti.

Budući da nije priznao kako je pogriješio kad je Liniću dopustio pljačku države putem predstečajnih nagodbi, niti je pohapsio (hrv. uhitio) gospodarsko i političko smeće koje je i tako vulgaran Zakon zloporabilo, svojim nečinjenjem, Milanović je ustvari razdjevičio svoju stranku te, nažalost, više ne može tvrditi kako su SDP i HDZ 'dva svijeta'.