U rujnu 2000. godine - zbog jednog 'otvorenog pisma' upućenog, prije svega, Hrvatima 'ma gdje bili', a potom aktualnoj 'komunističkoj' vlasti - tadašnji hrvatski predsjednik, Stjepan Mesić, umirovio je 12 generala netom iz rata izašle pobjedničke Hrvatske vojske. I to kojih generala. Heroja čak.

Tada, za jednu trećinu Hrvata, u pitanju je bila hrabra politička odluka čovjeka koji si je (i) tim potezom osigurao dvostruki mandat na Pantovčaku. Nasuprot njima, druga trećina najradije bi "Mesića vidjela na ražnju", dok ostali tom činu nisu pridavali  veću pažnju. Domaći i strani nezavisni analitičari, pak, konstatirali su kako se radilo o velikom, odlučnom i hrabrom potezu državnika koji je, od mogućeg ruiniranja, spašavao krhke temelje demokratskog poretka zemlje.

U rujnu 17 godina kasnije, predsjednik SDP-a, Davor Bernardić, imao je sličnu situaciju kao Mesić onomad, ali on slično postupio nije. Jer nije 'rođeni vođa'.

'U ono doba' Račan je govorio: "Kad dobiješ jaku loptu, reket moraš držati čvrsto te uzvratiti istom mjerom, inače gubiš partiju".

SDP je personalno, a ne programski podijeljena stranka

Zahvaljujući čvrstorukaškom, autoritarnom ili autoritativnom (kako ga je već tko zvao) radu i ponašanju, nasljednik Ivice Račana i Bernardićev prethodnik, Zoran Milanović, Partiju je personalno, a ne programski, podijelio na svoje sljedbenike i one druge. Nakon dvostrukog (i) sramnog poraza na parlamentarnim izborima, Milanović je "podvio rep i pobjegao iz stranke", ostavivši iza sebe financijski i kadrovski nered. Posljedično, na unutarstranačkim izborima, 'njegovi' ljudi izgubili su od onih 'drugih'.

Ne mireći se s porazom, dotad vodeći uglednici Partije, Milanka Opačić, Mirando Mrsić, Ranko Ostojić, Igor Dragovan... već par mjeseci nakon Izborne konvencije, svojim javnim istupima demonstrirali su prezir prema novom predsjedniku i njegovim najbližim suradnicima. Otvoreno, tvrdili su kako Bernardić nije dorastao zadaći te da, zbog toga, "mora otići s mjesta predsjednika stranke kako stranka ne bi otišla s političke scene Hrvatske".

Držeći da je sazrijelo vrijeme, nakon godinu i pol dana permanentne opstrukcije predsjednika, Peđa Grbin te članovi stranačkog Predsjedništva, Siniša Hajdaš Dončić, Vedran Babić i Mihael Zmajlović, prihvatili su se organizacije ultimativnog rušenja predsjednika stranke.

Mogući rasplet

'U ono doba' Račan je govorio: "Kad dobiješ jaku loptu, reket moraš držati čvrsto te uzvratiti istom mjerom, inače gubiš partiju".

U okolnostima u koje su 'pučisti' doveli stranku i njezino vodstvo, mudar i odlučan vođa mogao je djelovati na dva načina. Prvi je da svoje oponente pozove na sastanak te im objasni kako kritiziranjem i omalovažavanjem predsjednika, izvan stranke, štete samoj stranci, neovisno o tome kako se predsjednik zove. Potom je od njih mogao tražiti neka se urazume te sve svoje programske primjedbe (ali ne i kadrovske, jer su one netom riješene na jedino legitiman način - Konvencijom) iznesu na tijelima stranke te svoje ponašanje usklade sa stranačkim odlukama. U protivnom, bit će isključeni iz sustava.

Drugi način djelovanja mogao je biti 'Mesić-plenkovićevski'. Mogao je, a la Mesić, pokrenuti proces isključenja bez prethodnog razgovora sa 'zabludjelima' te po okončanju procedure izdati priopćenje za članstvo i javnost. Dakako, mogao je, a la Plenković, postupiti bahato, cinično i teatralno te na sjednici Predsjedništva, nakon konstatacije kako su oponenti prekršili Statut, pred kamerama, tajnici izdati nalog 'neka pripremi dokumente' o pokretanju postupka za njihovo isključenje.

U kriznim situacijama vidljiva je mudrost i snaga vođe

I, umjesto da je "čvrsto stisnuo reket" i postupio na jedan od dva navedena načina, a potom posvetio se programskoj, financijskoj i kadrovskoj konsolidaciji sustava, Bernardić, kao kakav adolescent halbstarker, na osobnoj razini, upustio se u uličnu tuču s oponentima. Na taj način demonstrirao je svoju lidersku inkompetentnost i nemoć onoga koji bi u stranci najmoćniji trebao biti. Jer samo intelektualno i karakterno moćan vođa zrači nadu u bolje sutra svih, posebno sinekura gladnih pobočnika. Oni koji, pak, kliču kako su za demokraciju, a ne za vođe, ustvari, najrigidniji bi autokrati bili kad bi se liderske pozicije dočepati mogli.

Budući da je Ivica Račan započeo, a Zoran Milanović dovršio deideologizaciju Partije - pretvorivši ju u stranku pragmatičnih ljudi i politika - u njoj su sinekure postale dominantan cilj, kojem je prilagođavan programski sadržaji.

Zbog toga, u Esdepeu ne bukti unutarstranački programski, nego personalni rat. Stranka nije podijeljena na programske nego na personalne frakcije. Bezmalo, svaki član drži kako predsjednik može biti jer, u današnjem SDP-u, ta funkcija ne traži filozofa, ekonomista, pravnika... državnika... koji bi se bavio osiguranjem uvjeta za "bolji život svima, a ne samo njima". Izgleda, i u toj stranci prevladava stav kako ju treba voditi najbolji menadžer, trgovac, koji će svojim radom osigurati najviše glasova, jer oni donose najviše sinekura i drugog dobra - za članstvo. Dakle, 'samo njima', a ne 'svima'.

Svi nude sebe, nitko ne nudi program

Tijekom 18-mjesečne permanentne harange, u kojoj su frakcionaši svakodnevno (ne)opravdano kritizirali Davora Bernardića, svi su isticali njegovu osobnu insuficijentnost, ali nitko od njih ništa učinio nije na financijskoj i programskoj konsolidaciji stranke koju su, ustvari, svojim načinom djelovanja podrivali upravo najglasniji kritičari. Dapače, stekao se utisak kako svjesno potiču stanje 'što gore to bolje'.

Otvoreno vođenje rata, ovih dana vidimo, eskaliralo je do istrebljujućih razmjera zbog čega, možda, više nije moguća primjena Mesićeva poučka?

Unatoč činjenici, ili upravo zbog nje, da su ga unutarstranački oponenti i nenaklonjena mu javnost uspjeli čak karikaturizirati, po prijemu najavljena popisa ljudi koji traže njegovu smjenu, Bernardić bi 'isti' mogao proslijediti odgovarajućim partijskim tijelima sa zahtjevom neka sve njih izbace iz stranke, uz obrazloženje kako, iz egoističnih razloga, 18 mjeseci rade na rušenju vodstva SDP-a i na taj način razbijaju stranku u cjelini. Pače, koristeći autentičan popis 'zavjerenika', mogao bi pozvati se na staru narodnu: "Ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da 'zvijeri' pokažu tragove".

Mogući ishod

Takav njegov zahtjev, kao posljedicu, mogao bi imati dva ishoda. Prvo. U slučaju da Bernardić ima većinu ruku u Glavnom odboru, iz stranke bi bio odstranjen 'kancerogeni' dio tijela, nakon čega bi uslijedila uobičajena terapija za sanaciju nastale štete, uz vrlo važno unutarstranačko personalno repozicioniranje. Moguće i na Konvenciji, koja bi trebala uslijediti u slučaju ozbiljnije 'disolucije'. Recimo, da iz stranke ode 30-ak vodećih ljudi i više od tisuću članova.

Moguće nova stranka, nominalno lijeve provenijencije, kao relevantan politički faktor, sigurno bi trajala koliko i aktualni saziv Sabora, odnosno, mandat lokalnih samouprava u kojima bi, kao svoje, zadržala SDP-ove zastupnike i vijećnike. Koliko potom, teško je prognozirati ako se ignoriraju iskustva dosadašnjih stranačkih secesionista.

Vjerojatno, za jednu trećinu članstva stranke bila bi to hrabra politička odluka, druga trećina bi najradije vidjela "Beru na ražnju", dok ostali tom činu ne bi pridavali veću pažnju. Nezavisni analitičari konstatirali bi kako se radilo o velikom, odlučnom i hrabrom potezu, kojim je, konačno sazrjevši kao vođa, Bernardić spašavao krhke temelje unutarstranačkog demokratskog poretka i stranku kao zaglavni kamen hrvatske demokracije.

Drugi mogući ishod. U slučaju da Bernardić nema većinu ruku u Glavnom odboru i, zbog toga, ne primjeni 'Mesićev poučak', još kratko vrijeme bit će nastavljen 'bratoubilački rat', a nemali broj njegovih protivnika stranku će po medijima razvlačiti kao bijesni psi masnu torbu. U konačnici, do neke vrste disolucije će doći, ali na prizemniji i vulgarniji način. Dakako, uz daleko teže posljedice po stranku i društvo u cjelini - jer će temeljni problem ostati. Strankom će dominirati unutarnje personalne, a ne programske borbe s ciljem ostvarenja interesa njezinih lidera, a ne izborne baze - koja će biti sve nepoznatije provenijencije. Sve manje će biti jasno zbog koga SDP postoji te čije interese zastupa.

Politička sudbina Davora Bernardića

Do kakvog god raspleta dođe, treća posljedica odnosit će se posebno na Davora Bernardića. Nakon što ga je, svojevremeno, kao samo po sebi razumljivog kandidata za zagrebačkog gradonačelnika ponizio predsjednik stranke, Zoran Milanović, otklonivši očekivanu nominaciju, a potom to isto učinio najbolji mu drug i mentor, dr. Rajko Ostojić, osobno prihvativši kandidaturu, Bernardić ima zadnju priliku provjeriti može li, pored "dobrog, pristojnog, obrazovanog, poštenog, naočitog" i tako dalje i tome slično, dečka, biti hrabar, odlučan, pametan, mudar i pošten momak - vođa promjena u vodećoj hrvatskoj stranci od koje se očekuju radikalne, demokratske, društveno-političke promjene u zajednici. Ili ne može.

Naime, ovo mu je zadnja šansa. U slučaju da ne riješi uspješno - po stranku i sebe - dosad neviđeno vulgaran unutarstranački rat za pozicije i sinekure, bit će marginaliziran kao najneuspješniji lider jedne od dviju najznačajnijih hrvatskih političkih stranaka. Otići će u 'povijest bespuća' hrvatske socijaldemokracije.

U slučaju da unutarstranačko 'kancerogeno' tkivo nije metastaziralo te operacija Spašavanje vojnika Ryana uspije, to još uvijek neće značiti da je bitka za kadrovsku i programsku konsolidaciju stranke završena. Dapače, tek kad članstvo stranke i većina biračkog tijela budu uvjereni kako je 'Bernardić' bolje rješenje od 'Plenkovića', a sam Bernardić o tome prestane govoriti u prvom licu jednine, SDP će imati lidera vrijednog premijerske funkcije.