SRPSKI političar, dugogodišnji predsjednik vlade Kraljevine Srbije, a potom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Cincar Nikola Pašić, navodno je kazao: „Zakoni su za neprijatelje.".

Neovisno o tome tko je prvi izrekao tu tezu, ona je točna. Naime, države donose zakone kako bi obuzdale protivnike onih normi ponašanja koje na području svoje zajednice drže općim dobrom.

Međutim, problem nastaje kad kreatori normi (Vlada) i njihovi donositelji (Sabor) općim dobrom proglase pojedinačne ili grupne interese, odnosno, kad kontrolori primjene zakonskih normi (pravosuđe), svoje diskrecijske ovlasti zloporabe te zakone provode selektivno. Problem nastaje kad političari i 'pravosudnici' pripadnike svog interesnog kruga štite ne poduzimanjem propisanih mjera i radnji, dok protivnike takvog ponašanja progone (i) montiranim procesima.

Dva su sidra pokvarenosti hrvatskog društva: glupa, lijena, parazitska, bahata i nesposobna državna nomenklatura te lukava, egoistična, nezasitna i licemjerna 'Crkva u Hrvata'.

Od lopovske države, opasniji su egoistični građani

Dakako, ne postoji zajednica u kojoj nema - manje ili više - takvih problema. Razlikuju se tek u stupnju kvarnosti državne nomenklature i obujmu koruptivnosti društva. Razlikuju se po tome u kojoj mjeri građani žele mijenjati odnose u društvu, a u kojoj mjeri tek tuđe dužnosnike zamijeniti svojima. 

Zbog toga, nije opasno kad je pokvaren tek dio državne nomenklature jer ih, putem izbora, građani mogu mijenjati. Opasna je društveno tolerirana koruptivnost samih građana. Opasno je to što previše ljudi, ustvari, pokvarenu nomenklaturu ne želi mijenjati jer ne radi zakonito, nego zbog toga što nije njihova. Uglavnom, traži se 'moja', a ne poštena, radina i stručna država. Posljedica je to ovdašnje kulture dolaska do cilja prečicom prepoznatljivom u sintagmi: „Imaš li koga?".

Nažalost, dinamika liječenja hrvatskog društva od trivijalnosti, lijenosti, korumpiranosti, kriminala i šovinizma ovisit će o drugima, a ne o nama. Što budemo veći podanici vlasnika multinacionalnih korporacija, to ćemo biti manje slobodni živjeti na dosadašnji, svoj, način.

Ilustracije radi, navest ću primjere iz kojih je vidljivo koliko smo kao zajednica i društvo – moralno i pravno – posrnuli. Iz kojih je vidljivo zbog čega, tu i takvu zajednicu, mladi ljudi  preziru te iz nje bježe glavom bez obzira – iseljavaju – unatoč činjenici da odlaze u hladan i njima stran svijet.

Budući da 'riba smrdi od glave', od glave je treba i čistiti

Velike pokvarene 'ribe' treba funkcionalno eliminirati jer je isključivo na taj način moguće društvo moralno i pravno dekontaminirati. Naime, ništa se promijeniti neće ako generatori zla ne budu neutralizirani.

Dva su sidra pokvarenosti hrvatskog društva: glupa, lijena, parazitska, bahata i nesposobna državna nomenklatura te lukava, egoistična, nezasitna i licemjerna 'Crkva u Hrvata'.

Primjera radi, u pravosuđu to su članovi Državnog sudbenog vijeća: Darko Milković, sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske, predsjednik; Gordana Jalšovečki, sutkinja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zamjenica predsjednika; Arsen Bauk, saborski zastupnik; Dražen Bošnjaković, saborski zastupnik; Neven Cambj, sudac Županijskog suda u Splitu; Antun Dominko, sudac Županijskog suda u Bjelovaru; prof.dr. sc. Igor Gliha, profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu; Goran Goluža, sudac Općinskog građanskog suda u Zagrebu; Mirta Matić, sutkinja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske; Lidija Vidjak, sutkinja Županijskog suda u Zagrebu i prof. dr. sc. Mario Vinković, profesor Pravnog fakulteta u Osijeku.

Naime, člankom 42. Zakona o Državnom sudbenom vijeću, određeno je da u njihov „djelokrug" rada ulazi: imenovanje sudaca, imenovanje i razrješenje predsjednika sudova, premještaj sudaca, vođenje stegovnog postupka i odlučivanje o stegovnoj odgovornosti sudaca, odlučivanje o razrješenju sudaca, (…) donošenje Metodologije izrade ocjene sudaca, vođenje osobnih očevidnika sudaca te vođenje i kontrola imovinskih kartica sudaca.

Dakle, trenutno, o 11 navedenih pravnih stručnjaka ovisi kakvoća hrvatskog pravosuđa. O kakvoći hrvatskog  pravosuđa, pak, ovisi kakvoća pravne države, a o kakvoći pravne države ovisi razina kriminaliteta u njoj. Koliko je stanje u ovoj oblasti apsurdno, govori i činjenica da Hrvatska ima 40-ak sudaca na sto tisuća stanovnika, dok ih Irska ima tri, Danska šest, Francuska 10, Italija 11, Njemačka 24. 

Primjer kako, svojim nečinjenjem, vrh pravosuđa generira i/ili sponzorira kriminal(ce) 

SBplus i Drago Hedl kao novinar Telegrama, objavili su više članaka o, blago rečeno, suspektnim poslovima predsjednika Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Mirka Svirčevića te predsjednika Općinskog suda, Vedrana Pavelića. Iznoseći nedvojbene činjenice, utvrdili smo kako su tijekom stjecanja vlastitih nekretnina ta dvojica brodskih pravosudnih čelnika postupala protuzakonito. I, dok se Svirčević ponašao bijedno 'kokošarski' tijekom izgradnje vlastite kuće, odnosno, hijenski, kupujući i preprodajući srpsku imovinu u Topuskom i na Visu, Pavelić je postupao spektakularno drsko 'kupujući' stan u Slavonskom Brodu veličine 97 metara četvornih za ukupno osam tisuća kuna.

Nakon tih objava, umjesto da su promptno reagirali - Državno sudbeno vijeće (Darko Milković) s ciljem provjere porijekla imovine sudaca, a Županijsko državno odvjetništvo (Mirela Šmital) s ciljem utvrđivanja ima li u sadržaju članaka elemenata kaznenog djela - jedni i drugi su šutjeli kao da se ništa dogodilo nije. Svojim nečinjenjem, ustvari, jedni i drugi štitili su suspektno ponašanje dvojice pravosudnih lidera i, na taj način, javno blagoslovili kriminal u strukturama koje bi, ustvari, zajednicu i društvo trebali štititi od kriminala(ca).

Društveni problem nisu kriminalci, nego dio državne nomenklature koji ih štiti 

Zbog toga, daleko je manji problem protuzakonito postupanje dvojice sudaca od činjenice da ih je sustav (za)štitio. Naime, upite i požurnice Hedl je dvije godine uporno slao Državnom sudbenom vijeću i Županijskom državnom odvjetništvu. Tek kad su se uvjerili kako ne namjeravamo odustati od istraživanja prijestupnika koji svojim postupcima urušavaju same temelje društvenog uređenja, Darko Milković je odlučio 'postupiti'. Dakle, tek dvije godine nakon saznanja o događaju i dvije godine nesmetanog nastavka rada dvojice sudaca, sustav je odlučio provjeriti jednog od njih i to kroz 'stegovni postupak'.

Gore od toga jest činjenica da ih Mirela Šmital obojicu štiti od nužnog 'postupanja' sukladno Kaznenom zakonu. Moguće, čini to uz suglasnost pretpostavljenih i/ili samog Državnoodvjetničkog vijeća jer, u protivnom, ne bi bilo razumljivo zbog čega je reizabrana na istu funkciju, unatoč toleriranju više nedvojbeno dokazanih zločina.   

U ovom slučaju, nisu problem dva sudca 'uhvaćena s prstima u pekmezu', nego su problem Državno sudbeno vijeće i Županijsko državno odvjetništvo koji - dvije godine - uporno odbijaju procesuirati očito protuzakonito postupanje dvojice njihovih kolega. Nije problem visina 'zamračenog' kapitala, problem je dubina korumpiranosti onih koji bi društvo od kriminala trebali štititi.

U konačnici, najveći problem je što društvo ne problematizira činjenicu da nisu procesuirani novinari koji, moguće, kleveću časne ljude, niti su procesuirani sudci koje novinari optužuju za protuzakonito postupanje. Opasna je razina ravnodušnosti šutljive većine.