FORMA, sadržaj i rezultati izvrsnog tridsestodnevnog pohoda 'Vatrenih' po borilačkim poljima ruskog Mundijala 2018. - nakon Dana pobjede - donijeli su najveću sreću i ponos Hrvatima diljem svijeta. Iako je podrška njihovim nogometnim junacima u Rusiji također bila odlična, zahvala vicešampionima tijekom njihova šestosatnog prolaska Zagrebom od aerodroma do Trga bana Jelačića, bila je dotad neviđena. Veličanstvena čak. Kažu, pola milijuna ljudi je dragovoljno i spontano klicalo kao što nikad dotad, niti pod 'prinudom', klicali nisu.

Neka pukne koga smeta, Hrvatska nije ruglo svijeta, ma koliko njezini 'unutrašnji i vanjski neprijatelji' - a la Marko Perković i Aleksandar Vučić - trudili se takvom ju prikazati.

Mada je većina hrvatskog naroda pod snažnim utjecajem Katoličke crkve 'od stoljeća sedmog'; mada se aktivno zalagao za ostvarenje hrvatskog sna; mada je upravo njegov pritisak na lidere svijeta bio važan za priznanje hrvatske nezavisnosti; mada je Hrvatsku čak tri puta pohodio - niti Papa Ivan Pavao II. nije doživio takvu dobrodošlicu.

Bilo je to čudo neviđeno. Unatoč činjenici da je 'Vatrene' dočekalo 'tek' pola milijuna ljudi (jer nisu baš svi među njima bili i Hrvati) a 'Pijetlove' milijun Francuza (jer tamo nema nacionalnih manjina) "malo ih je, malo ih je…" bilo. Naime, zbog broja stanovnika u državi i boje na trofeju, u Parizu ih je trebalo biti, barem, sedam milijuna, a ne tek, navodno, jedan.

I Ivan Pavao II. ponosio bi se Hrvatima

Iako je za vrijeme njegova prvog posjeta Hrvatskoj, u rujnu 1994., porukom o rijekama koje trebaju spajati ljude, ustvari, korio hrvatski retrogradni nacionalizam, i sam Ivan Pavao II. bio bi ponosan na svoje Hrvate da je 16. srpnja 2018. mogao biti među njima, jer su se tako iskreno i nevino radovali uspjehu njihovih nogometnih vitezova - bez vrijeđanja drugih i drukčijih - da je to bio pravi melem za ranjeni izvor nauka katoličke crkve.

Dapače, čestitao bi 'Crkvi u Hrvata' jer se uzdržala od kontaminiranja manifestacije političkim porukama umotanim u vjerske oblande; čestitao bi hrvatskim političarima jer svojom prisutnošću nisu uprljali i tu hrvatsku vrijednost; čestitao bi vodstvu HNS-a jer su skrivanjem od javnosti priznali kako, unatoč njihovim svinjarijama, nogometaši su ostvarili izvrstan uspjeh.

Zaista, uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije i način na koji su im, ne samo Hrvati, čestitali na njemu, ovaj put nisu uspjeli zasjeniti ni oni koji, zbog trogloditskog egoizma, Hrvatskoj i njezinim građanima čine nemjerljivu štetu.

Čak ni hrvatskim ikonama, kakvi bez sumnje jesu Marko Perković Thompson i Ivica Kostelić, to nije pošlo za rukom. Svojim šovinističkim stavovima, odnosno rasističkim pogledima na svijet i recentnim istupima u javnosti, niti oni nisu uspjeli nametnuti se kao hrvatska politička vrijednost. Mada, svaki iz svog razloga, trude se to biti.

Ksenofobi nisu zasjenili hrvatsku čestitost

Nakon poraza 'Vatrenih' od 'Pijetlova' u finalu Svjetskog prvenstva - za profilnu fotografiju na Facebook - Ivica Kostelić je postavio zastavu Gvineje. Dio navijača smatra kako je, ustvari, time aludirao na velik broj tamnoputih igrača iz Francuske, a posebno na strijelca Paula Pogbu, čiji su roditelji Gvinejci. Međutim, nitko normalan, narod koji je danima slavio Vatrene neće poistovjetiti s tom objavom. Mada tim ksenofobnim manifestom nije umanjio vrijednost fantastičnih osobnih sportskih uspjeha, nakon poruke kako je "na startu utrke morao biti spreman kao njemački vojnik 22. lipnja 1941. godine", kojom je silovito iskoračio u svijet mračnjaštva, svojom facebook objavom, Kostelić je uspio potvrditi bliskost s civilizacijskim političkim smećem.

U kojoj mjeri je iskazivanje zahvale nogometašima i njihovu stručnom stožeru bilo spontano i iskreno te daleko od politike, vidljivo je i u činjenici da čak niti pjesmu 'Lijepa li si', notornog etnobiznismena Marka Perkovića, tzv. Thompsona, nitko nije doživio kao ratnohuškačku, iredentističku budnicu što ona ustvari jest - zbog svoje temeljne potke o državotvornom jedinstvu tzv. Herceg Bosne i Hrvatske, a ne tek hrvatske kulture, pisma, jezika i vjere.

Dobro, neki jesu mada, u ovom kontekstu, ona nije imala svoj izvorni status u najvećem dijelu publike niti snagu temeljne poruke namijenjene 'regionu'.

Hrvatska ne pripada retrogradnoj manjini

Uz iskrene čestitke Hrvatima koji, u ovom slučaju, svoju sreću nisu podredili tuđoj nesreći, ovaj skromni uradak prilog je sadržajima koji potvrđuju kako su 'Kostelići' i 'Thompsoni' sve više iznimke, a ne pravilo ponašanja u Hrvatskoj. Kako hrvatski narod ne prezire ljude druge boje kože jer nam je Pogba sportski korektno zabio gol, niti mrzi Bošnjake/Muslimane jer su svoju domovinu branili od politički nekorektne secesije Hrvata i Srba.

Mada oni tvrde suprotno, Hrvatska ne pripada retrogradnoj manjini Thompson-Kostelićeve provenijencije, nego ogromnoj većini miroljubivog hrvatskog svijeta koji, nakon dobivene bitke za međunarodno priznanje zemlje, nastavlja s obranom ljudskih prava i sloboda svakog pojedinca u njoj.

Neka pukne koga smeta, Hrvatska neće biti ruglo svijeta, ma koliko se njezini 'unutrašnji i vanjski neprijatelji' - a la Marko Perković i Aleksandar Vučić - trudili takvom je prikazati.

Istina, Hrvatska u svijetu nema onaj status kakav imaju Modrić i društvo, ali umijećem i borbom Vatrenih na terenu te ponašanjem navijača u Rusiji tijekom Mundijala i u Hrvatskoj za vrijeme dočeka slavodobitnika, pokazuje kako bi ga mogla steći. Nastavi li tim putem. Svaki korak u tom pravcu vrijedan je pažnje, a jučerašnji i povijesnog pamćenja.