Sve kada bismo i vjerovali kako političari, prije izbora, ne lažu svjesno, odnosno, kako su duboko uvjereni u mogućnost realizacije svega onoga što su, nominacijom svojih programa i projekata glasačima obećali, morali bismo gledati na ono što se događa u životu, a ne na ono što, zajedno s njima, želimo da se dogodi. Naime, niti smo ono što mislimo da jesmo niti smo ono što bismo željeli biti, jedino smo ono što svojim djelima potvrđujemo.

Među čestitim ljudima obećanja su dugovi, a među političarima - mamci (A. Tournier)

Nema čovjeka na prostoru Brodsko posavske županije, koji ne bi želio da nezaposlenost prestane rasti (1990. je bilo 7.101 nezaposlenih, nakon dvogodišnje obrane zemlje, 1992. ih je bilo 16.102, a danas ih je 17.000.) Nema čovjeka koji ne bi želio da država izgradi normalan međunarodni prijelaz preko rijeke Save, Istočnu veznu cestu, Rotore u Svačićevoj i Nadvožnjak u Osječkoj ulici u Slavonskom Brodu. Nema čovjeka koji ne bi želio da država izgradi Južnu obilaznicu u Novoj Gradiški, kako bi kamioni mogli, normalno, ući u tamošnju Industrijsku zonu. Nema čovjeka koji od Države ne očekuje inteligentno korištenje bogom danih slavonskih resursa: zemlje, vode, šume i nafte te mudro poticanje (lokalne) prehrambene, drvne, metalne... industrije, jer sve je to mogla i morala učiniti s obzirom na ustavno normiran, uravnotežen, razvoj hrvatske Države te svekoliki doprinos ovdašnjeg svijete njenoj uspostavi i razvoju.

Isto tako, nema čovjeka koji ne misli kako se, svih dvadeset, hrvatskih, godina, centralna Vlast prema ovom prostoru odnosila kao kurva prema opelješenom klijentu. U odnosu na sve druge krajeve Hrvatske, a naročito u odnosu na Dalmaciju i Primorje te njihove škverove i turizam, centralna Vlast se prema građankama i građanima Brodsko posavske županije odnosila nemoralno, podlo i pokvareno, riječju - maćehinski. Čak ni neophodnu, aktualnu, Magnetnu rezonancu npr. nisu htjeli kupiti, kao drugima, nego je to Županijska bolnica učinila iz sredstava predviđenih za njeno tekuće i investicijsko održavanje (8.000.000,00 kn) i za toliko umanjila standard svojih pacijenata. Bezobrazno sporo riješavanje problema oko 'međunarodnog' zagađenja zraka iz bosanskobrodske Rafinerije te postavljanje neodgovarajuće Mjerne stanice, koja bi trebala, neprekidno, kontrolirati kakvoću zraka i analogno tome čuvati zdravlje ljudi u Slavonskom Brodu - posebna je svinjarija.

Kako je to moguće? Kako je moguće da se nitko u Zagrebu ne boji ljudi s ovih prostora – ni kada su u pitanju izbori ni kada je u pitanju građanski neposluh, pa i povodom zaštite zdravlja?

 Moguće je zbog toga što, nakon odlaska Antuna Milovića u, primarno gospodarsku, ali i političku povijest, nitko ovdašnji svijet ne predstavlja u Zagrebu. Nitko tko bi bio cijenjen u relevantnim hrvatskim, metropolističkim, centrima političke moći. Brodsko posavska županija nema svog: Jakovčića, Linića, Kalmetu, Milinovića, Šukera … Naši, lokalni političari su u Zagrebu – ništa. Božidar Kalmeta je u Vladi, a ne u zatvoru, zbog toga što Jadranka Kosor ovisi o njemu, a ne on o njoj. Naši najodgovorniji lokalni vođe, međutim, nisu ni u Vladi, ni u zatvoru, iako bi tamo trebali biti. Da, tamo!

Pomozite Brodu!, čulo se u ponedjeljak, 17. siječnja, čak i sa ravnodušne, komercijalne, međunarodne RTL dalekovidnice. Pomozite Brodu... Kao da smo retardirani ili poharani od elementarne nepogode biblijsko cunamijskih razmjera.

Pomozite je vapaj, a ovaj svijet ne treba vapiti, nego naređivati. Pa zašto onda vapi, a ne naređuje - podređenima? Zašto se ovdašnji svijet ponaša uplašenije nego za vrijeme rata? Pa zato što nema elementarna sredstva za otpor – moćne lokalne političke vođe i nezavisne medije. Ma koliko se koprcali, Gradonačelnici Slavonskog Broda i Nove Gradiške - Mirko Duspara (HSP) i Josip Vuković (SDP), a pogotovo Općinski načelnici - u metropoli su nemoćni, za sada. Možda jednoga dana odluče prestati moliti Kalmetinu Vladu i njen trećerazredni pristav te svoje birače počnu pozivati na otpor. Jer, jedino sa svojim vidljivim i homogeniziranim biračima iza leđa, moći će početi naređivati državnim činovnicima u Zagrebu. Ako ne uspiju animirati građane na otpor i sami će doživjeti sudbinu prolaznih komunalpolitikera.

Naime, političke vođe u Zagrebu se ponašaju tako kao da smo mi ovdje zbog njih tamo, a ne oni tamo zbog nas ovdje. Kao da smo mi njihovi vazali, a ne oni naši najamni radnici. Mi smo ih unajmili, izabrali, platili da, u naše ime i za naš račun, misle i rade. Za opće, a ne pojedinačne i grupne interese. Oni se trebaju bojati nas, a ne mi njih. Oni moraju moliti nas, a ne mi njih. Mi bi trebali, ozbiljnije, početi odlučivati o njihovoj - političkoj sudbini, kako oni ne bi, neozbiljno, nastavili odlučivali o našoj - životnoj. Bez takvog odnosa prema političarima, ovdašnjem svijetu će ostati samo vapaj – pomozite. Međutim, onaj tko si sam pomoći može, a od drugih pomoć traži – ne zaslužuje ju.