NAKON što je, 4. svibnja 1980. godine, umro partizanski maršal i doživotni predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Hrvat Josip Broz Tito, dakle, nakon odlaska jednog bravara i revolucionara; komandanta ubojica zarobljenih vojnika i vizionara; socijalističkog monarha i čuvara mira u svijetu - državnika svijeta kakvih Europa može nabrojati na prstima jedne ruke - nije ugašen tek jedan kontroverzan ljudski život nego je, nažalost, 'ugašeno i svjetlo u balkanskoj krčmi'.

Titovom smrću nestala je monumentalna brana stogodišnjem velikosrpskom ekspanzionizmu koji je svojom bujicom 'događanja naroda' devedesetih godina prošlog stoljeća marginalizirao vrijednosti u svijetu jedinstvenog društveno-političkog sustava: samoupravnog socijalizma i društvenog vlasništva 'sredstava za proizvodnju'. Naime, kod svih jugoslavenskih nesrba - nauštrb čuvanja 'bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti' - u prvi je plan izbila obrana interesa nacionalnih entiteta i njihova državnost. Posljedica je to činjenice da su desetoljetnom propagandom balkanski nacionalisti uspjeli jugoslavensko samoupravljanje poistovjetiti sa socijalizmom 'iza željezne zavjese' koji je bio na koljenima, a bezidejne i oportunizirane komuniste natjerati na svrstavanje uz svoje nacionalne zajednice.

Tijekom borbe za nacionalnu slobodu ubili društveno vlasništvo i samoupravu

Svim nesrpskim političkim liderima primarni cilj bio je očuvati vlastiti narod od opasnih ciljeva ideologa velike Srbije, a sekundarni zaštita samoupravljanja i društvene imovine od pljačke skrivene iza ekstazičnog nacionalizma i licemjernog liberalizma.

U to vrijeme, kako bi rekao Andrić: „kad pametan zašuti, budala progovori, a fukara se bogati", na višestranačkim parlamentarnim izborima - koje su pripremili komunisti - pobijedili su nacionalisti predvođeni komunističkim revizionistima.

Godinu dana nakon prvih višestranačkih izbora, održanih 6. svibnja 1990., državnički reagirajući na retorički nezaustavljivu velikosrpsku agresiju sponzoriranu srbiziranom JNA, legalno izabrani i legitimni predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, 5. svibnja 1991. godine započeo je ustrojavanje četiriju brigada, odnosno prebacivanje dragovoljnih pripadnika jedinica za specijalne namjene Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) u novoformirane jedinice Zbora narodne garde (ZNG).

Donošenjem Zakona o obrani Republike Hrvatske 26. lipnja 1991. utvrđeno je kako oružane snage Republiek Hrvatske tvore jedinstvenu cjelinu i sastoje se od Hrvatske vojske (HV) i ZNG-a, a sastav Teritorijalne obrane preveden je u pričuvni sastav ZNG-a. Dan kasnije, odlukom hrvatskog predsjednika, 27. lipnja 1991. general pukovnik Martin Špegelj postao je prvi zapovjednik ZNG-a.

Nelegitimno pokušali uvesti vojno dvovlašće

Istodobno, mimo ikakvog izbornog legitimiteta jer nisu sudjelovali na parlamentarnim izborima, nezadovoljni politički marginalci i ekstremni nacionalisti predvođeni Dobroslavom Paragom i Hrvatskom strankom prava (HSP) - primarno s ciljem borbe za političku moć u krhkoj Hrvatskoj - koncem lipnja 1991. počinju osnivati stranačke paravojne formacije pod nazivom 'Hrvatske obrambene snage (HOS)' i borbenim sloganom 'Za dom spremni'.

Dakle, neoustaško zbrda-zdola skupljeno društvo (i) suspektne provenijencije, s primarnim ciljem jačanja osobne političke moći, a ne obrane domovine - jer je za formiranje oružane sile legitimitet imala jedino hrvatska vlast - protuzakonito, počeli su osnivati paralelnu vojsku te, prema vlastitom nahođenju, stavljati je u funkciju obrane zemlje i, na taj način, osvajanja političke moći.

Učinili su to s ciljem isticanja svojih političkih i vojnih ciljeva diferentnih političkim i vojnim ciljevima legalne i legitimne vlasti Republike Hrvatske. Učinili su to da bi, Hrvatskoj i svijetu, poslali kristalno jasnu poruku kako se oni, po formi i sadržaju, bore za Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) u njezinim povijesnim granicama, a ne 'tek' za osamostaljenje Republike Hrvatske u njezinim AVNOJ-skim okvirima - sukladno dva mjeseca kasnije donesenim zaključcima Banditerove komisije koju je ustanovilo Vijeće ministara Europske ekonmomske zajednice.

Antifašisti uspjeli obuzdati neofašiste

Zahvaljujući plebiscitarnoj podršci hrvatskih građana unutarhrvatskoj pomirbenoj politici Franje Tuđmana te, posljedično, borbenoj minornosti HOS-a u odnosu na ZNG i HV, Tuđman je Paragu, s njegovim topom ispred 'Glavnog stana' smještenog u Starčevićevu dom, pacificirao, a dotadašnje malobrojne pripadnike HOS-a 'prisajedinio' legalnim postrojbama oružanih snaga Republike Hrvatske, obukao ih u odore sa službenim obilježjima Hrvatske vojske i stavio pod zapovjedništvo Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Bio je to jedan od fundamentalnih državničkih poteza Franje Tuđmana kojim je spriječio mogući 'bratoubilački rat' između 'ustaša' i 'partizana' te - zbog sigurnog poraza 'ustaša' - vjerojatan ostanak Hrvatske u Jugoslaviji.

I sad, umjesto da svi hrvatski političari komemoriraju zločine počinjene u Jasenovcu i Bleiburgu, osude fašizam i priznaju hrvatski antifašistički Ustav kao kamen temeljac na kojem, svakodnevno učeći od naprednog svijeta, jačamo krhku hrvatsku demokraciju i njezine civilizacijske dosege, oni, naročito u predizborno vrijeme, minorni neoustaški politički projekt reanimiraju kao monetu za potkusurivanje u pogubnoj podjeli jednog malog i vjekovima potlačenog naroda. 

Dapače, povodom demonstrativnog odlaska hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića s ovogodišnje proslave 'Bljeska' - jer je protokol hrvatske Vlade bio (i) u funkciji veličanja NDH - dugogodišnji sinonim nacionalističke Hrvatske, „ratni načelnik HOS-a Anto Đapić", izdao je 'državničko' priopćenje u kojem „sve sudionike političkog i društvenog života" upozorava da „moraju konačno shvatiti" kako se „stvaranje trajnih stupova hrvatske državnosti može završiti jedino zadavanjem smrtnog udarca antifašizmu i ovakvoj ljevici u Hrvatskoj".

U svijetu marginalizirane, Hrvati etabliraju

Svjestan svoje političke marginalnosti, Đapić je do kraja razgolitio političku potku hrvatske 'ljute desnice'. Unatoč činjenici da kolijevke naci-fašizma, Italija i Njemačka, zagovaraju nestanak tih ideologija zla, hrvatski se pozer-nacisti propinju na zadnje noge i, nasuprot cijelom civiliziranom svijetu, agresivno kliču „smrt antifašizmu".

Pritom, dakako, za opstojnost hrvatske države, niti jedan od tih junačina ne bi stao u prvu borbenu liniju nasuprot agresora. Kao i 1991., oni bi tek šili nacistička obilježja na ruke mladih i nevinih patriota te na taj način nastavili sebe u 'firere' promovirati.

Dakle, o liderskim ambicijama nikogovića je riječ i politici kojom se pritom služe, a ne o časti mladih boraca HOS-a koje su zavodili podmećući im fašizam pod domoljublje. Čak i posmrtno, gurajući u prvi plan šovinistički poklič 'Za dom spremni!', zloupotrebljavaju njihovu žrtvu predstavljajući ih fašistima, mada su oni tek patrioti i domoljubi bili.

Za razliku od Europe i svijeta gdje se neofašizam, kao civilizacijski apsolvirana tema, koprca na asocijalnim marginama društva ili u intelektualnom talogu, u Hrvatskoj je on legitimna 'sastavnica' državne politike, a u kojoj mjeri, bilo je vidljivo i na ovogodišnjoj proslavi 'Bljeska' u Okučanima gdje se 'Za dom spremni!' kočoperila kao jedina parola s kojom je državni vrh položio vijence na spomenik poginulim braniteljima.

Teatralno demonstrativnim napuštanjem 'te i takve' proslave, predsjednik države Zoran Milanović, pred kamerama, ustvrdio je kako to čini jer se „jedan od sudionika skinuo u odoru s grbom 'Za dom spremni'" s ciljem da prije njega položi vijenac, u čemu on nije „želio sudjelovati".

Pokušali smo saznati istinu

Kako je taj predsjednikov gard bio suprotan dotadašnjim njegovim stavovima, poznatim po koketiranju s nacionalistima i izjavama kao što su: „Fućka mi se 'Za dom spremni'"; „I moj deda je bio ustaša"; „Moja majka nije bila vojna lekarka"… ili odnosu prema SDP-u nakon što je 2013., kao hrvatski premijer, pred europskim socijalistima okupljenima u Bruxellesu, priznao kako on „nije socijalist" te izjavio „honores mutant causa! - počasti mijenjaju običaje!", odlučili smo provjeriti je li 'Zoki' bio iskren ili prijetvoran; je li bio u funkciji zaštite civilizacijskih stečevina svijeta ili u predizbornoj funkciju, više Andreja Plenkovića nego HDZ-a te, s tim ciljem, u njegov kabinet poslali smo upit:

„Budući da je savjetnik predsjednika, general Marijan Mareković, 1. svibnja u Okučanima ostao na manifestaciji i položio vijenac na spomen obilježje poginulim braniteljima - unatoč činjenici da je predsjednik Milanović, nakon državničke geste, napustio taj događaj zbog njegove 'profašističke konotacije' - interesira nas: hoće li ga, zbog toga, razriješiti dužnosti?".

Naime, držali smo: ako predsjednik Milanović zahvali svom savjetniku za 'boračka pitanja' na daljnjoj suradnji, bit će to znak da je 'mislio ozbiljno'. Ako, pak, svom sinonimu za odnose s hrvatskim braniteljima ne zahvali na takvoj suradnji, bit će to dokaz kako njegovo napuštanje proslave akcije 'Bljesak' nije bila opravdana demonstracija civiliziranosti europeiziranog državnika, nego tek seosko-prigradski igrokaz dvojice briselskih neokolonijalističkih namještenika u Hrvatskoj.

Okučanski pjev ni Bečka filharmonija ne bi mogla skriti

Kako niti nakon četiri dana odgovor iz Kabineta predsjednika nije stigao, moguće je zaključiti: kolege, Plenković i Milanović, na približno istoj političkoj potki, trudeći se očuvati pristojnu sinekuru i društveni status u Europi služenjem euroatlantskim neoimperijalističkim političkim ciljevima, međusobno se potpomažu.

U ovom slučaju, dva mjeseca prije najvažnijih izbora u zemlji, onih za saborske zastupnike, Milanović je, u Jasenovcu i Okučanima, Plenkovića predstavio kao najoptimalnijeg homogena domoljubne Hrvatske. Kao jedinog lidera koji, na uglađen način, hrvatski narod može zaštititi od moguće revitalizacije „srbo-četničkog jugoslavenstva i neokomunističke diktature". Dapače, biračima je poslao poruku kako su gospodarstvo i druge trice beznačajni u odnosu na nužnost homogenizacije hrvatskog naroda oko jednog velikog, a ne više malih vođa.

Unatoč činjenici da bezbroj izvora, lavina-stavom, tvrde kako je Plenkovićev politički antipod i Milanovićev nasljednik, Davor Bernardić, političko nedonošče te da je zbog toga pametnijem promatraču i komarčev let postala muzika, okučanski pjev briselskih 'državnika' ni Bečka filharmonija ne bi mogla skriti.