Nema besplatnog ručka,
parafraziraju Amerikanci svoje djedove s ovih prostora, koji su govorili
– nema kruha bez motike.

Što su ove demonstracije?

Što su, putem fejsbuka (Facebook) organizirane demonstracije (i) u našem gradu: krik očajnika koji, s razlogom, upozoravaju okruženje (susjede, sugrađane, svoje poslodavce, državu, svijet) kako su socijalno, politički, kulturno, nacionalno etc. ugroženi, a ne vide izlaz u ovako vođenoj zemlji, urlik frustrirane mladeži koja, ovdje i sada, želi osiguranje prosperitetnije budućnost, ili poklik nove elite, koja, idejno svjesna i hrabra, svoje sugrađane poziva u odlučan boj protiv generacije političkih dinosaura, jer su tijekom posljednjih petnaest godina pojeli, ne samo svoju vlastitu revoluciju nego i njihovu budućnost – nacionalnu, socijalnu i pravnu državu?

Dakle, što su demonstracije koje se, po uzoru na one u Zagrebu, Splitu, Rijeci … organiziraju ispred županijske upravne zgrade u Slavonskom Brodu? Vrisak sirotinje, urlik buntovnika, poklik nove elite Ili sve zajedno?

Način na koji se prosvjednici organiziraju i mjesta na kojima se okupljaju, njihova dobna struktura te demonstrativne poruke i oblici njihove artikulacije, ukazuju na to da se, primarno, radi o mlađim ljudima, neidentificiranog socijalnog podrijetla, sklonih anarhizmu (paljenje zastava, ozljeđivanje policije etc.) i teatralnom ekshibicionizmu (bacanje policiji u naručje npr.) – bez jasne, originalne i održive misije, osim plagijat želje da 'pada Vlada'.  

Treba li Vlada abdicirati, zbog 'ulice'?

Iako je sasvim legitimno, i na ulici, tražiti neka Vlada odstupi prije redovitih izbora, jer za to, barem kod nas, razloga ne manjka, još je legitimnije da Vlada to ne učini, ako zahtjev nije postavljen diljem zemlje, na masovnim prosvjedima, koje javno predvode poznati lideri k poznatim ciljevima. Vlada, ne samo da ne smije nasilnu manjinu i anarhiju tolerirati, ona se protiv nje mora boriti, svim, zakonom dopuštenim, sredstvima.

Licemjerna oporba, svjesna kako se nije proslavila kao alternativa postojećoj vlasti, kukavički, iz prikrajka, opet trlja ruke i čeka da njen posao odrade drugi. Da u javnosti oslabe Vladu i izazovu prijevremene izbore, na kojima bi oni, jelte, trebali kukuriknuti. Moš' si mislit. Čačić, Linić, Jakovčić i Hrelja će Hrvatsku izvući iz gliba - kukurikanjem. Iako, i oporba ima pravo, a u izvanrednim uvjetima i obvezu, ne čekati redovne izbore, nego izvesti narod na ulicu, stati na njegovo čelo, istaći svoje parole, boriti se za raspisivanje izbora i na njima pobijediti. Ali, poslije pobjede oživotvoriti obećano, a ne prevariti kao 2000.

Usmjerenje i razvoj našeg društva, kao uostalom i cijelog 'civiliziranog' svijeta, ne ovisi o kakvoći demokracije (vladavini građana putem predstavnika izabranih direktnim izborima) – na ulici, nego o kakvoći partitokracije (vladavini ljudi izabranih na temelju pripadnosti vladajućoj stranci) – na izborima. Jer, ovom zemljom upravljaju partitokratske oligarhije pod nadzorom domaćih i stranih kapitalista, a ne zastupnici pod nadzorom socijalno osjetljivih građana (i) 's ulice'.

Što treba činiti?

Kako su stranke upravljale ovom zemljom vidljivo je iz stanja u kome se ona nalazi.  

Zbog zločina počinjenih tijekom i poslije rata, neviđene pljačke društvene imovine i besramne korumpiranosti u svim porama društva - kao država smo poniženi. Zbog pretvaranja ponosnih samoupravljača i domoljuba u kukavičke sljedbenike povijesnih romantičara, gospodarskih hijena, političkih licemjera i egoističnog klera – kao društvo smo oboljeli. Oko dijagnoze se – sa svijetom prepiremo, a oko izbora svilenog konopca kojim će nas se odvesti u dužničko ropstvo – međusobno se tučemo, i na ulici.

Podrazumijeva se kako nas iz blata ne mogu izvaditi oni koji su nas u njega bacili: hrvatski impotentni znanstvenici, lopovski gospodarstvenici, pokvareni političari i egoistični kler. I sami svjesni te činjenice, svi oni zajedno se trude, što je moguće brže, izručiti nas gazdama u Brisel. Dakako, pošto hrvatsku državu pretvore u irelevantnu europsku regiju, a hrvatski narod u folklornu zajednicu na Balkanu, sebe vide ovdašnjim gubernatorima. Ogledni primjeri su direktori telekoma, banaka i dr., strancima 'prodanih', državnih tvrtki.

Zbog toga će Hrvati: ili izvesti baršunastu revoluciju i stvoriti drugu Republiku, ili će Hrvatska, kao samostalna i neovisna država, a Hrvati kao samosvjestan politički narod - nestati. Ali, baršunasta revolucija se ne pokreće ako ju ne želi velika većina naroda, ako ju ne predvodi moralna, mudra i hrabra elita, ako nema kristalno jasnog i od naroda prihvaćenog - ostvarivog političkog cilja. Baršunasta revolucija se ne izvodi anarhičnim paljenjem zastava i bacanjem bengalki na policiju, nego mirnim prosvjedima. Jer, direktna akcija može biti i nenasilna.

Tko (ne)treba činiti?

Tko bi trebao činiti tu elitu hrvatskog društva i države? Tko bi trebali biti naši lideri, naše vođe?

Jesu li to amorfni fejsbukovci predvođeni ekshibicionističkim liderima a la Ivan Pernar, kojem je, već u prvoj akciji, sredstvo postalo važnije od cilja? Dakako da nisu.

Jesu li to branitelji, koji nisu demonstrirali kada se prodavao telekom, koji nisu demonstrirali kada se odustalo od ZERP-a, koji nisu demonstrirali kada SDP nije proveo najavljenu reviziju privatizacije, a jeste, nenajavljenu, izmjenu 'Zakona o Hrvatskim šumama' kako bi ih mogao prodati strancima i 'Zakona o radu', kako bi oslabio radnike? Dakako da nisu. Branitelji su demonstrirali zbog Gotovine, Norca, Glavaša, Purde… što jeste legitimno, ali i sindikalno ponašanje. Iako nisu 'čuvari revolucije' još manje bi trebali biti sindikalna organizacija koja se bori za, isključivo svoja, cehovska prava. Ne bi smjeli biti raspršeni u stotine udruga i priklonjeni bilo kojoj političkoj stranci – ako žele biti (ostati) kamen temeljac ove države i ovog društva.

Očito, zadatku nedorasli fejsbukovci nas ne mogu voditi. Branitelji se u tom mirnodopskom poslu također nisu snašli. Akademija znanosti i slične institucije pameti, na ovim su prostorima, uvijek bile u funkciji svog poslodavca – države. Pretežno kriminalizirani poslodavci (kapitalisti), sami se ne bave politikom, jer za to imaju svoje ljude – političare. Crkva kao institucija, niti želi niti ima potrebe artikulirati svoju svjetovnu politiku, jer je ugodnije biti iznad društva s oreolom nedodirljivih za čiji prijeizborni blagoslov i postizbornu naklonost, bezmalo svaki, hrvatski političar je spreman – duhovno i fizički puzati.

Naravoučenije

Što je onda preostalo stotinama tisuća nezadovoljnih hrvatskih građana – odustati od borbe te se predati na milost i nemilost liderima koji su ovo društvo bacili na koljena, a zemlju u zagrljaj 'tuđinu'? Dakako – ne!

Boriti se treba, pa i na ulicama, ali za što? Da padne Vlada? Zašto? Što je alternativa ovoj Vladi? Drugi ljudi, a ista politika?!

Sve dok, u ovoj zemlji, narod ne bude tražio na primjer:
- neka se odmah stave pod pravosudni nadzor svi koji ne mogu dokazati porijeklo 'prvog miliona',
- neka se odmah uposli 300 000 radno sposobnih umirovljenika i 200 000 nezaposlenih, na realizaciji
  projekata kao što su: 'više cvijeća manje smeća', više izvoza manje uvoza itd.
- neka se odmah prekine s politički motiviranim potporama i kupovanjem socijalnog mira,
- neka se odmah rekonstruira i decentralizira državno ustrojstvo te otpusti minimalno 30 % birokracije,
- neka se odmah, na svjetskom tržištu pameti, kupi program razvoja zemlje i društva itd.
sve dok bude kruha bez motike, nema radikalnih promjena ni na izborima ni na ulicama.