BLAGO onima koji se mogu ponositi svojim porazima, teško onima koji se moraju stidjeti svojih pobjeda, napisao sam bezbroj puta dosad, a večeras to ponavljam nakon drugog kruga lokalnih izbora. K tome dodajem citat iz najčitanije knjige na svijetu: „U porazu se ne ponizi, u uspjehu se ne uzvisi."

Povod prisjećanju na tu biblijsku mudrost jesu današnje postizborne proslave pobjedničkih timova, „ma gdje bili". Svijest o odgovornosti za budućnost zajednice koja im je upravo povjerena na upravljanje imaju radini i ponizni sudionici u izbornoj trci, dok će se slavodobitno i bahato ponašati, najčešće, upravo oni koji su ponajmanje doprinijeli pobjedi svoje stranke.

Drijemat će rijetki, a spavat neće nitko.   

- Hoćemo li pobijediti na ovim izborima. - pitao je onomad jedan mladić lidera HSS-a, Vlatka Mačeka, a on mu, navodno, odgovorio: - Ne bojim se ja za pobjedu, nego me strah hoćemo li imati dovoljno poštenih i radinih ljudi koji će moći uspješno obnašati te odgovorne dužnosti. -

Ne znam što je sve večeras prolazilo kroz glavu Mirka Duspare, čovjeka koji je upravo dobio povjerenje građana neka i peti mandat nastavi upravljati Slavonskim Brodom, ali znam da je proslava njegove pobjede bila na samoj granici gabarita u kojima se trebala kretati - s obzirom na epidemiološke mjere i odnos prema pobijeđenom.

Mada sam glasao 'za Mirka', nisam se veselio vatrometu koji je djelovao kao da Francuzi slave  pad Bastille, ili Hrvati demonstriraju sreću nakon što su uveli socijalističko samoupravljanje, a ne da neki komunalni političari malo burnije objavljuju zahvalu jer im je 20 posto biračkog tijela upravo potvrdilo političku kredibilnost za nastavak vođenja jednog od manjih i siromašnijih europskih gradova.

Dakako, nakon relativno napornog volonterskog rada i zadobivenih brojnih verbalnih ožiljaka, svaki sudionik političke kampanje ima pravo na mali odušak po osvajanju cilja. I tu nema ništa sporno. Međutim, nije dobro ako se slavi neprimjereno vremenu i prostoru te ako se pređe granica u odnosu prema pobijeđenom.

Postoji crnogorska riječ 'čojstvo', koja je sinonim za čovječnost, muževnost, karakternost… Za razliku od hrabrosti kojom čovjek brani sebe od drugih, čojstvom se brani druge od sebe. Čovjek s čojstvom pobijeđenog ne ponižava, ne vrijeđa, ne tuče, ne pljačka niti ubija. Čuva ga od vlastite srdžbe i/ili osvete.

Ono pak što je napravio Mario Pejić, zajedno sa svojim šefom Mirkom Dusparom, obukavši majice kojima se ne šali, nego omalovažava, ponižava, sramoti i vrijeđa netom pobijeđeni HDZ, nije ništa drugo nego demonstracija nezrelosti ljudi koji bi u Slavonskom Bordu trebali biti simbol čovječnosti, muževnosti, karakternosti … Dakle, ljudi s čojstvom.

U kojoj mjeri je šef Izbornog stožera Mirka Duspare, majičar Mario Pejić, nedorastao ulozi koja mu je pripala; u kojoj mjeri je egoističan i samodostatan, najbolje je demonstrirao netom po zatvaranju birališta, u vremenu od 19:00 do 20:00 sati.

Naime, koristeći privremeno dobivenu moć, novinarima SBplus-a nije dozvolio - iz minute u minutu - uvid u izborne rezultate do kojih je Izborni stožer dolazio posredstvom njihovih članova biračkih odbora. Nije dozvolio da 20-ak tisuća čitatelja portala dobije blagovremene informacija o događanju na terenu - jer su on i njegovi najbliži suradnici, Maja Jarić, izvjesni Mijić, Mirela Rajković, neki Tomislav i drugi, slineći iz leđa Davora Rogića, grizli nokte i čekali magičan broj koji će potvrditi njihov ostanak na važnim 'državničkim' funkcijama, bez kojih bi, po njihovu mišljenju, Slavonski Bord stubokom propao, a po mišljenju protivnika, odahnuo.

Mada je u pitanju uobičajena pojava u kojoj gradska nomenklatura, dobro situirani birokrati, društveni paraziti, uhljebi i ništ' korist općinska boranija sebe drži važnom šaržom u odnosu na porezne obveznike koji ih plaćaju, nije uobičajeno da ih se javno proziva - jer su nebitni u odnosu na gradonačelnike, župane, predsjednike sudova, državne odvjetnike, šefove policije, kler i druge pripadnike vladajuće kaste.

Večerašnje spominjanje i tih beznačajnijih kadrova u gradskoj strukturi tek je najava drugačijeg odnosa prema Upravi kao cjelini. U kojoj mjeri će biti opserviran koji dio servisnih službi građana ovisit će o njihovu odnosu prema zadaćama za koje primaju pristojne plaće. Drijemat će rijetki, a spavat neće nitko.