NESNOSNA vrućina i komarci nisu jučer spriječili mnogobrojne Brođane i goste u uživanju u koncertima koje su organizirali vrijedni, zanimjivi glazbenici na slavonskobrodskom korzu te platou ispred Kazališno-koncertne dvorane Ivana Brlić- Mažuranić. Možda baš zato što je glazba uvijek spajala ljude i pomicala granice, nezavidni uvjeti samo su dodatno dokazali kako Svjetski dan glazbe jest te može biti poticaj za veze čovjeka s njegovom prirodom. Ta priroda nije isključivo veza s egzistencijalnim dobrima za činjenje vezano za preživljavanje... čovjek je uvijek tražio više, uvijek je želio uz to što mora raditi kako bi preživio biti kreativan, razigran, veseo...

Kanalizrajući emocije, on je naučio kako te iste emocije mogu biti vođene mišlju o njihovoj transmisiji, pobuđivanju, u krajnjem slučaju učenju kako biti bolji, biti skloniji delikatnijim strastima duha. Glazba nije tek zabava, nije tek trošenje vremena kako bismo bili sretni u danom trenutku, ona često provocira, s teksualnim dodatkom ona nas budi iz sna o sveznajućem čovjeku koji kontrolira emocije. Glazba prije svega želi iskazati zatomljeno u čovjeku. Odatle toliko vrsta glazbe, toliko izričaja jer čovjek nije “samo” jedno ili jedan, on je uvijek više od onoga što nam se (u)čini.

KKD Fotoklub Kadar Slavonski Brod

Glazba je univerzalan jezik emocija, a muziciranje postoji od onda kad je čovjek shvatio kako slaviti, kako izazvati, kako doći do sebe, do božanskoga. Već plemena slave Obrede prošenja plodnosti, a moderan čovjek također sva značajnija slavlja prati glazbom. On slavi ili tuguje glazbom. Odatle je, vjerojatno, potekla potreba za obilježavanjem Svjetskoga dana glazbe.

Početak ljeta ujedno obilježava taj dan, a sama ideja je začeta 1976. godine. Ostajući prisutna do danas, podsjeća nas na neprikosnovenu vrijednost glazbe, na njenu funkciju koja je uvijek višestruka, na našu potrebu da je koristimo. Zato, koncerti koje smo imali priliku slušati jučer nisu samo u funkciji obilježavanja Svjetskog dana glazbe. Oni su bili nešto više. Oni su dokaz socijalizacije, dokaz emancipacije, vještine, kurioziteta.

KKD Fotoklub Kadar Slavonski Brod

Gradska limena glazba Željezničar, The Marsonettes te FiloSofía, podarili su nam nezaboravno iskustvo. Njihova umjetnost bila je umjetnost podsjećanja na glazbu koju čujemo čak i u trgovačkim centrima, a da zapravo o njoj niti ne razmišljamo. Podrazumijevajući toliku sveprisutnost glazbe, zaboravljamo kako svi glazbenici kojima je poziv upravo bavljenje glazbom, istu shvaćaju kao posao, poziv, komunikaciju, kao dio sebe. Njima prije svega posvećujem ovu kolumnu. Baš glazbenicima koje sam jučer čula.

Od The Final Countdown pa do užarenih latinoameričkih ritmova, svi glazbenici zaslužuju da se o njima govori drugi dan kad sve emocije splasnu, kad Svjetski dan glazbe zamijeni svakodnevica u kojoj ćemo ponovo glazbu slušati najviše u svoja četiri zida. Radost koju su svi ovi glazbenici pružili, repertoar, zapravo je oda ljepoti kojoj glazba pribjegava čak i kad je teško, u borbama, u miru. Danima je internetom kružila fotografija iz razrušene sarajevske Vjećnice gdje se u ratom pogođenom gradu izvodio Requiem. Nije li to ta dimenzija glazbe koja sama o sebi najviše govori? Ona spaja, ali i razdvaja. Približavajući se suvremenom čovjeku, ona čak govori o prolaznosti, o instant ukusu mase, o bezgraničnim igrama gdje se glazba i njezina prvotna metafizička funkcija ruše u menadžmentu, politici, inim igrama moći.

KKD Fotoklub Kadar Slavonski Brod