IZLOŽBA Mladena Lovrića „Fabrikator - sublimator - animator“ (Galerija Ružić, Slavonski Brod) zaista je poetizirana sadašnjost. Ovo naše vrijeme je vrijeme bez pravila, vrijeme gdje sve ide, sve prolazi, ne postoje granice. Umjetnost digitalne grafike ovdje je došla do parafraze svih elemenata, ali i ne samo to; došla je do izvanrednih poigravanja poznatim ličnostima, re-akcijama, atrakcijama, elementima popularne umjetnosti, popularnoga života, onoga za što se zalažemo, protiv čega bježimo...ali re-deskripcijom, spajanjem nespojivog, neočekivanog, ova umjetnička djela (jer ona to zaista jesu) podižu razinu svijeti o općim mjestima.

U umjetnosti sadašnjice nema strogih pravila, strogih zadanosti gdje je nemoguće eksperimetnirati izazivajući provokacijom nadrealno; ovdje itekako postoji potreba za intervencijom, invencijom i fabriciranjem novih značenja. Kukasti križ zato nije samo simbol užasa nego se u njemu nalaze sitna srca. Ne zato jer se podupire ono što on predstavlja već mu se daje novo značenje. Prvotna kontaminacija jednoga simbola tako dobiva još jednu dimenziju čija funkcija je spajanje a ne odvajanje. Jer ovo društvo s jedne strane nastoji naći rješenja. Provokacija nije tu kako bi izazvala sablazan nego kako bi između redova upirala prstom u ono što vješto izbjegavamo jer nam je lakše ne razmišljati, ne odnositi se objektivno prema proizvoljnim osnovama ljudskoga postojanja kao rezultatu kulturološke invencije.

Ona se pronalaze u svim elementima koji nas okružuju, ali okrećući glavu od njih, pokušavajući ignorirati, mi stvaramo kontraefekt kod umjetnika koji ukazuju upravo na njih. Provokacija je rješenje za kojim posežu svi oni koji baš žele izigrati lažni puritanizam. Umijeće poigravanja u maestralnim izvedbama gdje dobro moramo paziti kuda oko gleda, koliko može uočiti… detalj nije tu da bi djelo izgledalo kao samo jedno idejno rješenje. Postoji ovdje toliko strana u koje je potrebno pogledati, odmaknuti se, zagledati se da bi se uopće moglo uočiti što na slici jest. A onda postoji velika mogućnost da pogriješimo ako kažemo da je slika dokaz samo jednoga ili drugoga detalja ili se referira samo na jedan element unutar naše proživljene cjeline.

Andy Warhol vodeći pop-artist čiji radovi se oslanjaju na komercijalnu kulturu, nekoć je prodirući u nju stavio naglasak na sve međuovisnosti nas s onim što konzumiramo nezasitno utirući put proizvodima kulture, a to nisu samo nežive stvari nego i ikone kulture nezaobilazne sa svojim pojavama, privlačne, a tako izbanalizirane kroz projekcije o boljem životu, o ljepoti te u konačnici smislu egzistencijalne agonije. Baš zato jer je u središte tzv.visoke umjetnosti smjestio nepripadajuće izvanjskosti čineći od nje same ono od čega visoka umjetnost često bježi - konzumerizam, običnost ili uobičajenost, postao je općeprihvaćen, a ideje koje u svojoj neapstrahiranoj stvarnosti izlaže prije same njihove konstrukcije, polako šire svoj značaj u vlastitoj konkretizaciji djela.

Ne odustajući od svega što popularna kultura nudi, Mladen Lovrić funkcionira na istoj razini, ali u našim okvirima ona približava ideju pop arta našim okolnostima, našoj publici, našoj sredini. Zato je ova izložba značajna. Jer u kulturi kojoj pripadamo, i puritanizam se nameće kao pravilo većine jer ta većina će često reći kako to ne razumije ili kako je nešto nenormalno (izvan normi). Ali tada nije riječ o nerazumijevanju, nego u bijegu od same činjenice da naša kultura u svojoj osnovi i to posjeduje, upravo „to“ od čega se bježi. Zato na ovim slikama postoji „svašta” na što nailazimo putem medija najviše, „svašta” o čemu razmišljamo, maštamo, želimo. Ali skrivene želje su ostvarive utoliko ukoliko uspijemo razotkriti dubinu bića koje je infiltrirano unutar kulturološke svijesti prenapučene simbolima, ali i elementima iz stvarnosti. To poostvarenje ne mora se događati u akciji, doslovnošću oživjeti unutar suodnosa bića. Ona mogu biti poostvarena unutar umjetničkoga djela te time označiti život unutar druge dimenzije gdje spajanje odvija na razini prihvaćanja ili neprihvaćanja onoga percipiranoga.

Ako smo zahvaćeni slikom, onda ćemo shvatiti kako ona jest vezana i za poetiku o nama samima a ne samo o onome što nam je daleko. Jer, ne zaboravimo da nas kultura sve zahvaća te da njezine konstrukcije nisu samo izdvojene simplificirane slike idejnoga ili nadrealnoga. Ono se nalazi u nama. Htjeli mi to ili ne, moderna kultura zaista nema granica. Koliko smo voljni prihvatiti tu činjenicu, toliko će nam biti lakše shvatiti radove ovoga umjetnika.