Nedavno sam bila u svatovima kod svoje nećakinje. Bili su mi to najljepši svatovi, a ona, ne zato što je 'moja', najsavršenija mlada koju sam vidjela. Sve je bilo onako kako svaka djevojka mašta, baš kao u bajci!

Moje vjenčanje nije bilo ni slično, jer tada nisam znala da smijem maštati, a nit' je izbor bio neki, pri tome ne misleći na izbor 'princa', nego na sale i vjenčanice, jer bile su to ratne godine. No, sve u svemu držimo se, eto, već 20 godina, što znači da skromnost ili raskoš ne utječu na kvalitetu bračnog staža.

Sjećam se, bila sam dijete i prvi put sam vidjela da moja mama, baka i neke bliže tete plaču na vjenčanju sestrične. Nisam mogla, a da ih ne pitam zašto plaču, pa udaje se, nitko nije umro, zašto nisu sretne zbog nje?!

Kao što se ljubavlju ne mogu platiti režije tako se sa novcem ne može kupiti ljubav. Svako ima svoju namjenu.

Mama je samo rekla - Ah još si mala, shvatit ćeš...

To mi se usjeklo u pamćenje.

Težak je taj život 'odraslih' u koji tako puno mladih žuri ne znajući što ih čeka kao što ni sama nisam znala. Sve izgleda tako jednostavno, a želja da što prije budemo svoji, da nam nitko ne zapovijeda, još nas dodatno motiviraju da se odlučimo na takav korak. I onda se odjednom osjećamo bačeni u nama nepoznati svijet u kojem se snalazi kako tko zna i, što bi rekli, umije.

Kamo sreće da postoje nekakva uputstva za korištenje braka ili škola - kako biti 'kvalificiran' muž ili žena. Ali ne, sve što znamo učili smo promatrajući brak naših baka i roditelja i silno se nadali da nećemo biti kao oni, da bismo se godinama pretvorili u njih.

Naime, kako znati drugačije kada nam to nisu pokazali i iz tog razloga netko ostaje u njemu po svaku cijenu jer se 'sramota rastati pa nitko to u obitelji nije', dok se drugi rastaju na samo jedan krivi pogled jer ne žele biti kao mama koja je sve trpjela.

Ne nema recepta za sretan brak kao što nema recepta za biti dobar roditelj niti uspješan čovjek. To nam je jednostavno namijenjeno ili nije. Ili nam je u karakteru ili nije.

Pitala sam se tako, gdje nestane ona ljubav, ona obećanja, oni pogledi i vječni optimizam: mi ćemo biti drugačiji mi nećemo završiti kao naši roditelji!

Jednostavno sve to pregazi vrijeme. Ljubav se povuče pred problemima, vrijeme namijenjeno posvećivanju jedno drugom preuzmu djeca i ako Bog da doživimo skupa starost jedino zajedno u miru možemo gledati sapunice.

Brak je kao firma ma koliko grubo zvučalo.

U njemu baš kao i u svakoj frimi koja želi poslovati sa uspjehom moramo dolaziti bez kašnjenja i posvećivati se zadanim obavezama.

U svakoj firmi u kojoj kasnimo, neda nam se radit, odlazimo ranije i nismo posvećeni 100% , ili će nam smanjiti plaću ili ćemo dobiti otkaz. Sve ovisi hoće li nas prva opomena, da ne radimo, opametiti i hoćemo li postati svjesni posljedica koje otkaz nosi.

Postoje dva razloga zbog kojih se možemo bahato ponašati, ili nam nije stalo do uspjeha 'frime' ili svjesno želimo da nam netko da otkaz.

To znači, očito je da ta 'firma' nije ono što nam se u početku činilo da jeste. Možda mi nismo dovoljno sposobni da zadovoljimo njene uvjete ili dapače, prekvalificirani smo za ono što nam se u njoj nudi. Možda smo ambiciozniji i želimo neku drugu 'firmu'.

Zbog toga što smo relativno mladi, teško da se dovoljno poznajemo kako bismo znali jesmo li spremni uopće na 'zaposlenje' do kraja života te se mnoge 'firme', s godinama, raspadnu.

Kao i u svemu za opstajanje je bitna ljubav. Općepoznato je da u životu do uspjeha dolaze samo oni koji rade ono što vole jer kaže se - ako već ne mogu raditi ono što volim, zavoljet ću ono što radim.

Tako je i sa brakom, onaj koji je za temelj imao bilo što drugo osim ljubavi neće opstati.

Mnogi skeptici govore - ali ne živi se od ljubavi. Istina, ne živi se od ljubavi nego od svega onoga što ona može stvoriti.

Kao što se ljubavlju ne mogu platiti režije tako se sa novcem ne može kupiti ljubav. Svako ima svoju namjenu.

U svakom slučaju, ako se za neodgovorno ponašanje i ne poštivanje pravila firme dobije otkaz ne vidim zašto je tako teško razumjeti nekoga tko se želi rastati. Treba li nastojati ostati u nečemu u čemu nismo zadovoljni jer nezadovoljstvo ne donosi učinkovitost. Niti radimo sebi dobro niti doprinosimo razvoju drugoga.

Ako bismo jezik braka sveli na jezik poslovanja onda bi to zvučalo otprilike ovako :

- Znaš što dragi, premalo si se trudio ovih godina, nisi bio puno radno vrijeme suprug, zanemariavo si svoje obaveze, važnije su ti bile pauze i prijevremeno napuštanje radnog mjesta, očito više nemaš ljubavi za opstanak naše firme...moraš dobiti otkaz!.

Oni brakovi koji imaju isti cilj, iste želje koje veže ista ljubav za ostvarenje istih, samo oni idu naprijed svi ostali bi trebali 'biro za rastavljene' pa tamo lijepo na tečaj da se vidi koje se 'firme' nude u skladu sa njihovim sposobnostima.

I nema u tome ništa loše, samo smo zreliji, iskusniji, znamo što želimo i koliko vrijedimo, što tražimo, a koliko možemo dati.

Kada samo vidim koliki novac ode na taj jedan jedini dan u kojem kažemo 'voljet ću te do kraja života', a onda se rastanemo nakon par godina, bude mi žao.

A možda bi nam trošak toga dana trebao biti podsjetnik da izdržimo do kraja!

E da mama, shvatila sam ...