Kao što Rozga pjeva: 'Ginem, za tebe, ljubavi ginem, k'o vojnik na noćnoj straži, k'o čovjek koji sreću traži'…' tako bi se moglo reći za naš odnos prema lijepoj našoj. Ginulo se prije dvadesetak i više godina, a izgleda kako se to očekuje i danas. Samo je pitanje - tko, za koga i zbog čega?

Sreća je reakcija na ljubav prema nekome ili nečemu. Da bismo bili sretni trebamo biti zaljubljeni, a ne obrnuto. Ako nismo sretni znači da nismo ni zaljubljeni - ni u ono što radimo, ni u onog s kim živimo, niti u sredinu u kojoj jesmo.

Svojevremeno, netko je morao, ili želio, ostati i braniti domovinu. Čak i ginuti za nju. Dok neki nisu ni morali ni htjeli, jer su željeli otići spasiti sebe i svoju obitelj. Naravno, uz cijenu poprečnih pogleda, obilježeni kukavičlukom i manjkom domoljublja!

No, kao sve tako i velika ljubav prema domovini, s vremenom, pokaže svoje pravo lice, svoju dubinu postojanja - je li bila iskrena, ili proračunata. Kažu, sve je prolazno osim ljubavi… Istina, il' nekoga voliš pa ustraješ, il' te prođe pa odustaneš - jer voliš sebe i želiš si bolje.

Sve što radimo činimo to - ili bismo trebali činiti - iz ljubavi. S nekim treba živjeti iz ljubavi, što znači osjećati se sretno uz tu osobu. Isto tako, živjeti negdje trebamo zbog osjećaja sreće koji u nama izaziva ta sredina!

Sreća je reakcija na ljubav prema nekome ili nečemu. Da bismo bili sretni trebamo biti zaljubljeni, a ne obrnuto. Ako nismo sretni znači da nismo ni zaljubljeni - ni u ono što radimo, ni u onog s kim živimo, niti u sredinu u kojoj jesmo.

Zbog čega, recimo, ljudi ostaju u lošim brakovima? Većinom zbog kredita, djece, navika... jer sebe ne vole dovoljno da bi se borili za bolje.

Gdje to vodi? U bolest! Lančano nezadovoljstvo koje se nastavlja jer pružamo loše poruke svojoj djeci kako bi trebali ostati u nečemu što je loše. Ostavljamo dojam da je važnije voljeti sliku o sebi kao žrtvi u očima drugih, negoli voljeti sebe i učiniti si dobro.

Onaj tko voli sebe želi si ono što je za njega najbolje i samo kao takav može biti od koristi sebi i onima oko sebe. Voljeti nešto više od sebe, znači željeti sebe podrediti drugome na račun njegove sreće po cijeni svoje.

E sad, kakve to veze ima sa Rozgom i domovinom ?!

S Rozgom definitivno ne, ali žena je lijepo otpjevala, doduše staru pjesmu, da čovjek odluči ginuti ili kao vojnik zbog domovine ili kao netko tko sreću traži, a razlog je isti, ljubav. No, ljubav prema nečemu ili prema zadovoljstvu, ima svoju cijenu.

Poznajem puno domoljuba, što pravih što lažnih, koji su za domovinu bili u tom, činilo se, neizbježnom ratu. Bili i ratovali, ostavili svoje žene, djecu i sve što im je srcu bilo milo - zbog nečeg što im je valjda bilo milije.

Sretni su oni koji su se vratili i oni koji su ih dočekali, ma u kakvom stanju bili. Ponosni jer su dali dio sebe iz ljubavi prema domovini.

Jedan od njih je bio i moj prijatelj. Borio se kao i svi, hrabro i ustrajno. Jer, kad voliš nema odustajanja ni povlačenja. Volio je, rame uz rame, s također zaljubljenima kako bi nama svima bilo bolje. Kako bi bili sretni. Ne znajući tada da svatko svoju sreću sam stvara!

Željeli su, i nadali se, kroz svoju žrtvu svima ljubav približiti - da im srce zatitra.

Ratovao čovjek i vratio se nešto malo okrznut, ali nedovoljno da bi 'sve četiri u zrak digao', nego je s nama ostalima počeo razmišljati - volim li još uvijek nešto više od sebe i od svoje obitelji da bih i dalje ustrajavao u borbi. Ovaj puta ne za život, nego za preživljavanje.

Borio se sam sa sobom. Čekao i nadao se kako će mu, kad tad, biti uzvraćena ljubav pružena domovini. No, ništa od toga!

Sve što je zauzvrat dobio bile su ovrhe poput šamara i otkaz kao metak u leđa.

Nakon svega, moj prijatelj domoljub odlučio je 'prekvalificirati' se u sebeljuba te ostaviti lijepu našu i u Njemačku povesti lijepu njegovu, obitelj.

U par mjeseci promijenio je profesiju, ostavio kuću koju je gradio dvadeset godina, djecu ispisao iz škole… i krenuo ispočetka.

Gdje je nestala ljubav? Kad se dođe do granice? Kada domoljub postaje 'sebeljub'?

Tamo gdje i ona prije dvadesetak godina… Neki su tad znali ono što mnogi tek sad počinju shvaćati… ako imaš priliku, voli sebe jer i tako te na kraju nitko voljeti neće. Oni koji su tada voljeli sebe, nešto su i postigli, a svoj doprinos ljubavi prema domovini daju kao poduzetnici. Ispale tu i tamo koji porezni 'metak' kako bi ju održali na životu.

E sad, hoće li svatko znati reagirati na vrijeme te se maknuti, ili čekati čudo… od volje mu.

Netko je domovinu branio onda, a netko to čini sad. Svatko na svoj način.

Nema razlike između svojevremeno 'manjih' domoljuba i ovih koji sada ostavljaju domovinu. Jer, ako nekoga voliš, voliš i ostaješ - u dobru i u zlu.

Neće biti - volim te al' odlazim! Bit će - volim sebe i idem tamo gdje i s kim mi je bolje.

Ljubav je uzajamno davanje. Kada postane jednostrana počinje trošenje energije…

Onomad bio si kukavica, a sad si 'heroj' koji je našao spas za svoju obitelj. A, ustvari, isto si.

Idi brate gdje ti je bolje. Nema tu poprečnih pogleda, niti ucjene kako moraš ostati, jer trebaš do kraja biti domoljub.

Neka ide tko želi, može, i ima gdje.

Nitko ne bi trebao ginuti zbog ljubavi, nego bismo zbog nje trebali živjeti.