Ni proljeće nije što je nekada bilo, pamtim i toplija i ljepša. Niti ljudi nisu što su nekad bili, pamtim i srdačnije i veselije... Sve je nešto drukčije, ne nalikuje na ono što predstavlja niti što bi trebalo biti.

Često se svi pitamo kad će se išta promijeniti, a sve što se oko nas promijenilo niti ne zamjećujemo, dok nas ljutnja i gorčina, stvorena iz nezadovoljstva, udaljava jedne od drugih.

Sjećam se...

Kada kažem 'sjećam se' zvuči tako staro i otrcano, kao da tom izjavom poručujem kako imam sto godina jer to, 'sjećam se', nikad se ne odnosi na prošlu godinu, nego tamo neka davna vremena kad je sve imalo svoj red, svoju ravnotežu. Izgleda kako sve što se lijepo dogodilo svodi se na 'sjećanja' koja u ovoj stvarnosti dođu kao uteg oko noge i ne daju mi naprijed.

Dakle, sjećam se vremena kada je godina trajala 365 dana i imala je četiri godišnja doba, a sad se svela na dva; surovu zimu od 200 dana i 30 dana paklenog ljeta i 35 dana nešto između. Ne znam samo čemu plaćam održavanje klime i čemu služe dvije terase, na kojima sjedim desetak dana u godini…

Sjećam se vremena bez promjena...

Sve je bilo 'normalno', a recimo da 'normalno' podrazumijeva život bez stresa. Nikad nisam vidjela moje roditelje u stresu! Nikad čula za tu riječ, postojala je tek pokoja briga.

A danas… danas nema onoga tko to nije… mislim u stresu, jer nema se jedna briga, sad nema što nas ne brine… od toga hoće li biti sušna godina pa će na jesen poskupiti kruh, ili će biti kišna pa će opet poskupiti kruh...

Hoće li se rijeke izliti, koga ćemo poslati ne znam ni ja gdje da nas, kao, zastupa iliti predstavlja jer nema drugog posla, kad će prestati kiša, voli li još Klepetan Malenu, hoće li se isplatiti bazeni, što će Rozga u Colosseumu... do trenutno aktualne legalizacije.

Eto, malo malo i ti izbori… tko nas pita jel' nam se išta ikada uopće mijenjalo i nekako mi se čini da je bilo puno bolje dok se nitko nije za ništa birao bar smo imali svoj izbor, jel' nešto hoćemo ili nećemo dok sad moramo i što ne želimo.

Od kako se netko za nas, kao, negdje bori nitko nas više ništa ne pita, ni treba li nam ovo, ni treba li nam ono, a u većini slučajeva dobijemo ono što ne trebamo, a uzmu nam ono što trebamo.

I 'ajd ti sad opet biraj... Koga, za što...

Da nam bude bolje, kažu, vrijeme je za promjene... ili samo da nekoga smjene i svoga stave. To vrijeme je stalno i valjda se ni godišnja doba ne stignu tako brzo izmijeniti kao što se bilo što mijenja, a eto, ništa nije bolje, čak nam je nestalo i proljeće, kao i 'masa' toga...

Tko nas pita treba li nam, fali li nam... Toga više nema i navikavamo se... i sve smo bliže tome da završimo kao Mujin konj... od silnog navikavanja.

No dobro, nije baš sad da ništa ne valja i da svima ne valja, eto super je ovima što ubiru pare na legalizaciji, pa što su 'kompjuteraši' uvalili programe za dobre pare zbog fiskalizacije... dođe to tako nekome njegovih pet minuta. Samo što zbog nečijih pet minuta nekome ode par godina života. Nema veze, bitno da se nešto dešava, da se mijenja.

Često zapravo priželjkujemo promjenu i tek onda kada do nje dođe požalimo što smo ju poželjeli jer ispada da nam je ono prije, puno draže bilo. No, još je gore ako nam je dobro, a netko misli da bi nam trebalo biti još bolje jer on naime zna što je za nas najbolje. I mi povjerujemo...

Tek sad znam kako nam je bilo dobro i da se bar ne sjećam pa ne bih mogla uspoređivati, a ovako, sad sam i sama prisiljena poželjeti promjenu jer ako je ovo neko buduće lijepo sjećanje, ne piše nam se dobro.