Život proleti u borbi sa životom i borbi za opstanak. Netko se preda na početku, a netko prihvaća borbu, što zbog sebe što zbog onoga za što se bori...

Ona se borila... Neki dan joj je bio rođendan. 89.!

Mojoj baki, jednoj od dvije koliko ih imamo, onoj koju se manje voli od one druge, jer sam imala osjećaj da je ona i nas (brata i mene) voljela manje nego ostalu unučad. Možda upravo zbog toga, nikad nisam voljela ići tamo, jer se nisam osjećala... voljenom.

Nikada mi ta baka nije čestitala rođendan, nikada rekla koju lijepu riječ ni pitala za mene... Istina, nije tu bilo ni ljutnje, ni galame ni vrijeđanja, rekla bih, samo ravnodušnost. Brat i ja smo morali tamo na ferje, a ona je morala 'trpiti' nas...

Jedino smo se radovali kada su bratić i sestričnabili u isto vrijeme tamo. Njih je jako voljela pa nam je svima, zbog toga, bilo lijepo. Mi smo voljeli njih, oni nju, pa se je podigla energija ljubavi u tom periodu...

Nikada nisam puno razmišljala o njoj, a naši susreti su se prorijedili onda kako sam se udala, a posebno u zadnjih par godina. U biti, sveli su se na Uskrs i Božić, pa onda samo na Uskrs i onda ako se sretnemo u nečijim svatovima...

Nisam imala nekakav osjećaj za nju, osim da mi je baka... Bila sam ravnodušna kao i ona za vrijeme mog djetinjstva, ali bez obzira na sve, uvijek bih ju zagrlila i poljubila kad bi se vidjele, a ona bi, kako je starjela, sve više se meni radovala.

„Jasna, sutra idemo kod bake, jučer joj je bio rođendan, hoćeš ići s nama?!", iznenadio me mamin poziv. Imala sam druge planove za taj dan, ali kako ju stvarno nisam dugo vidjela, točnije godinu dana, a prijevoza nemam, pristala sam. Nije mi se išlo, ali sam si mislila ako sad ne odem možda ju više nikada neću vidjeti!

Od zimus je ona kod tete na skrbi, jer se počela 'gubiti', tako da smo morali zaći po nju, jer smo joj htjeli 'pokloniti' posjet kući.

Sjedila je na kauču, obučena u lijepu tamno plavu haljinu s crvenim točkicama, imala je vesticu i svoje 'papučice', počešljana, kratke kose, bez marame za koju sam, do tad, mislila kako se s njom rodila, budući da ju nikad nije skidala. Djelovala je tak mirno i pomalo uplašeno... Pogledala je prema meni… srce mi se steglo... Imala je pogled malog djeteta koje strpljivo čeka da se dođe po njega. Kao da su joj rekli da sjedi mirno, i da se ne mrda, jer ako ne bude dobra da neće ići...

Nisam mogla vjerovati da je to ona moja baka. Odjednom, srušio se onaj lik hladne žene i pretvorio se u lik nemoćne, nježne starice, izazivajući u meni provalu emocija. Emocija koje su godinama čučale u meni prema njoj. Emocija koje joj, kao iz inata, nisam pokazivala, smatrajući da ih nije bila zaslužila jer je druge voljela više...

Uzela sam ju za ruku i povela do auta... Htjela je ponijeti svoju torbicu, ali smo ju uvjerili kako joj neće trebati. Prije nego je sjela, bojažljivo je pitala tetu: „Hoćeš me ti tu čekati, hoćeš biti tu kada se vratim?!".

Pomislila sam kako je ona, sad, kao malo nesigurno dijete, koje negdje ide s nekim strancima, a koji su joj rekli da bi trebala tamo ići no, jedino na što ona misli jeste povratak... 'kući'.

Dovezli smo je do njezine kuće u kojoj mjesecima nije bila. Pitala sam ju - hoće li da se prošetamo do stare kuće, koja je udaljena stotinjak metara? Tih stotinjak metara za nju su, trenutno, kao jedan kilometar. Ali, pristala je.

Držeći me jednom rukom - pod ruku, a drugom se oslanjajući na štap, baka i ja išle smo tako korak po korak. Pred nama je bio dug put... dovoljan da prođemo kroz njenih 89 godina! Mislim da smo sad, prvi put, zapravo, ona i ja pričale.

Dvorišta, koja su tri jedno za drugim, bila su prepuna opalih jabuka, šljiva, boba grožđa... Išle smo polako, kako baka ne bio posrnula, a i nije nam se žurilo.

Rekla sam: „Sjećam se bako, kada smo bili u ovoj staroj kući, a dida je ovom stazicom, u kantama, nosio vodu iz 'nove' kuće, kako bi nam sipao u lavor iz kojeg smo se umivali" Pogledala me svojim umornim očima, koje kao da su odjednom zaiskrile i pitala: „Sjećaš se?!''

Rekoh: „Sjećam se, tu je stajao drveni wc, a tu je bila velika rupa za smeće, tu su bili konji, a dvorište puno koka...".

„Tu je bio vinograd, sve je ovo bilo naše, do lenije...", veselo se nadovezala baka, oživljujući sjećanja...

„Vidi, do one tamo plave šljive, tamo vas je dida sanjkao".

Kao da sam gledala prošlost njenim očima koje su u tom trenu raspoznavale svaku nijansu boja u voćnjaku.

„Grijeh je koliko toga voća trune. Zašto to nitko ne kupi? To treba pokupiti i mijenjati za ono što nemamo", govorila je tužno.

Rekoh: „E moja bako, za to se više nema vremena".

Samo je, još tužnije, uzdahnula.

„Brzo taj život proleti… jelda bako? Vidi koliko je godina iza tebe, koliko uspomena...".

„E da, kao da je jučer bilo, a sad mogu i umrijeti, vidjela sam svoju kuću... sad mogu i umrijeti" kao da je s olakšanjem ponovila.

Došetali smo nazad. „Vidi, ovakve sam jastuke i ja imala u svojoj kući", a kuća je bila njezina!

Samo sam ju tugom prigrlila ...

Vratili smo je kod tete.

Bila je sretna, ali i tužna jer, kaže, da joj bar mogu opet doći da pričamo jer joj nitko ne vjeruje što je sve imala, a samo se ja svega sjećam... Objema su nam se zasuzile oči, ja sam ju zagrlila... jer nekako se bojim da je to naš zadnji susret, bar moj s njom jer mislim... da i ona nije znala tko sam ja!

Eto...sretoh ju u sumrak njenog života, gdje će mi u sjećanju ostati njen blagi pogled uplašenog djeteta, koje sad može utonuti u snove svojih sjećanja i završiti borbu sa životom.

A meni je pomogla da osvijestim kako sam, bez obzira na sve, tamo provela najljepše dane svog djetinjstva.