Da bar' ne znam sve što znam, bilo bi mi lakše. Da sam barem vjerovala, k'o što nisam, da je 'blaženo neznanje' i da je 'znatiželja ubila mačku'… sad' bih bila bezbrižna.

Ne tako davno, osvijestila sam smisao izreke, 'nema ni brige ni pameti'. Naime, nisam sigurna jel' svrstana u mudre, ali, promatrajući svoj život, ima mi logike, jer ne znam jesam li dosegla neki domet pameti pa imam toliko briga, ili me brine sve to što znam a pomoći si, nit' spasiti se, iz sveg toga, trenutno ne mogu. Jer, ispada mi da samo onaj tko će moći naći rješenje za sve probleme dobiva sve veće i veće terete života, odnosno sve veće brige.

Kada bi barem u stvarnom životu postojala ona 'bljeskalica' koju je koristio Will Smith u filmu 'Ljudi u crnom', kojom poništi ono 'šokantno' što je netko doživio, pa da me, na staru godinu, zabljesne. Ne da bih zaboravila 2013., nego da se uopće ne dogodi.

Promatrajući oko sebe pojedine 'bezbrižnike', čije brige rješavaju drugi jer oni to nisu u stanju, dođoh do zaključka kako je briga proporcionalna s pameću, jer mi se čini da je samo budalama sve ravno, ili im život za teret da ne znaju kako preživjeti dan bez cigara, ili ih živcira što je netko, na nekom portalu, nešto napisao!

I, nakon ovoga što znam, a bolje da ne znam (kako bolje prolaze oni koji se prave ludi ili su po prirodi tako 'nadareni') ispada da su zapravo pametniji, a time ujedno i bezbrižniji. A, to me plaši.

Plaši me da ću se i ja morati početi praviti luda. Možda onda problemi od mene dignu ruke. Nema mi druge, a to baš i ne godi mome egu.

Cijeli život sam željela učiti, spoznavati, napredovati, osvješćivati se …

Za sve što čovjek poželi naučiti postoje škole i iz škole manje-više izađemo pametniji u nadi da ćemo s tom pameću moći 'kontrolirati' život, garantirati uspjeh, osigurati sreću, a onda se dogodi… 'sudbina'. Onda nam svu tu pamet uništi život! Unište nas sve te brige koje smo se, s pameću, nadali izbjeći.

Na početku sve ima smisao, nadu, vjeru… a na kraju, sve izgleda besmisleno i uzaludno.

Osjećam se umorno od spoznaje kako se ne može izbjeći neizbježno, zadržati ono što mora otići, spasiti što je osuđeno na propast i uvjeravati ljude upravo u sve sto.

Umorna sam od pravdanja tko sam i što radim, jer sam se počela osjećati kao političar koji želi voditi svoju politiku na pošten način ali sama riječ 'političar' ga stavlja u koš nepoštenih i pokvarenih, pa on il' će se umoriti i odustati, ili se pridružiti masi. Tako je i mene riječ 'astrolog' stavljala u koš koji mi se nije sviđao, a davno sam shvatila kako se ne može osvijestiti onaj kome je namijenjeno da živi u nesvijesti, da su nesreće neizbježne, da su neki osuđeni da nemaju djece, neki brakove a, neki… sreće.

Nikad nisam znala lagati, a to se, u ovom poslu, preporučuje, jer svatko traži slamku spasa, tračak nade, izlaz, ozdravljenje… Nitko nije zaslužio laž, a s istinom se mnogi ne znaju nositi, ne žele ju čuti.

Tu nastaje problem. Nitko ne može protiv sebe, pa tako ni ja. Ni po koju cijenu.

Život je put, kod nekih je on kaldrma, kod nekih pun raskrižja, a kod nekih autocesta. Ničiji nije savršen, samo je nečiji lakši.

Moj je podijeljen na faze i ništa ne traje dugo. Čak je ova 'faza' trajala i najduže, a o svemu sam odlučivala ja i moja želja da u tome budem ili ne.

Završetku ove faze, doduše, pridonijela je i svima poznata 'okolnost' jer, ma koliko sam i sama sebe uvjeravala da nešto što piše u nečijoj natalnoj karti ne mora nužno tako i biti, uvjerih se da mora i još mi je teže nakon toga bilo gledati nekoga u oči i uljepšavati mu ono što se uljepšati ne može.

Zbog toga mi se, jednostavno, više neda.

Ma koliko čovjek osvijesti prolaznost nečega, ili nekoga, u svom životu, teško da to može i prihvatiti. Sjeća se uvijek onog početka, one euforije koja ga je vukla da uspije, da se ostvari, ne misleći kako će kad-tad tome doći kraj.

Meni je kraj svake životne faze pretežak samo iz razloga što su jača sjećanja na ljepotu početka, a ne zato što to 'nešto' završava, A, ovaj mi je najteži!

Prvi puta u životu ne znam što slijedeće započeti.

Na kraju ove godine dođe mi da poželim da se vratim u onu nesvijest u kojoj nisam ništa znala, kad brige nisam prepoznavala, niti ih identificirala kao takve.

Kada bi barem u stvarnom životu postojala ona 'bljeskalica' koju je koristio Will Smith u filmu 'Ljudi u crnom', kojom poništi ono 'šokantno' što je netko doživio, pa da me, na staru godinu, zabljesne. Ne da bih zaboravila 2013., nego da se uopće ne dogodi.

Svima koji dijele isto mišljenje, želim 'bljesak' na staru godinu i što luđu 2014. Možda i briga bude manje!