Ovih dana ne znam jesmo li sretni ili smo kažnjeni što samo kod nas nema snijega. Mislim… tu u Slavoniji i pitam se, jeli i nebo od nas diglo ruke ili što je u pitanju.

Jadni mi, od kako su ga najavili svi smo lijepo priredili sanjke, skafandere, lopate… jer mi Slavonci na prvu pahulju na prognozi vadimo lopate, ne čekamo da nam gospodin Duspara naredi... dogovorili prijevoz sa onima koji imaju zimske gume da nas povezu do posla u narednih par dana, kad ono ...

Mi imamo druge brige, silovanja, rafineriju, nasilja, krađe, a za to, bojim se, nemamo dovoljno 'lopata' da bi počistili grad, a ni soli za određene glave.

Prvo jutro, ništa... slušam i divim se, da ne kažem zavidim Zagrepčanima što imaju snijeg i mislim si do večeri će sigurno i kod nas. Volim kad po noći pada snijeg... Ostala sam budna do tko zna koje doba... nisam ga dočekala...

Drugo jutro, sretno otvorim oči misleći, garant je pao, pa morao je 'stići', to mu je samo dvjestotinjak kilometara do nas... opet ništa.

Sjednem lijepo u svoj auto i na pumpu da natočim jer je plan sa prijevozom propao. Maknem lopatu s vrata da se poštar ne 'potepe'.

Treći dan... postaje ozbiljno i kod nas i u Zagrebu...

Više i ne brojim dane ali se brinem i zbog nas i zbog njih jer ne znam ima li to kakve veze s onim tko je što zaslužio. U početku je njima bila bajka koja je postala noćna mora, a nama ono za čim smo žalili ispada da se trebamo zahvaljivati što nas nije 'strefilo'.

No gledajući kao ih je njihov gradonačelnik digao u akciju, točno me podsjetilo na djetinjstvo i 'Vlak u snijegu' i bi mi krivo što nismo i mi dio ekipe... Da imam zimske gume i ja bih k njima, a s obzirom kako vlakovi voze, dok bih došla otopio bi se.

S druge strane, mislim si, možda smo tako jadni da nas je nebo ipak poštedilo i tog zla kad već imamo toliko briga. Smilovalo se... A, možda se doduše nije moglo ni 'istresti' na nas od tolike gustoće zagađenosti zraka. Može biti i to... Tko zna?... Nebo zna... 'On' zna...

Mi, kao i uvijek, nemamo pojma. Valjda je 'On' tako dodijelio i dojavio preko nekog povjerenika da za nas u proračunu nema ni za snijeg. Nismo ga zaslužili ili ga nismo zatražili jer je još kod onog prošlog 'nanosa' kažu nestalo soli. Pošto trenutno nema 'para' za koje kakve 'gluposti' samo za ono što je prijeko potrebno, nema šanse da je izdvojeno za koju kilu soli za ovu godinu. Što smo se solili solili...

Bojim se da nje ne fali samo za ceste nego nekima i u glavi, ali što je tu je, jednog nas je nebo poštedjelo, a za drugo sami smo si krivi.

U prošlogodišnjem naletu snijega još smo bili na 'spisku', onome za 'zimske radosti', očito da se vidi kako se tko organizirao u svim tim nadmetanjima tko će dobiti više ulica za čišćenje i... eto im sad ili bolje rečeno eto nam sad.

Dok su se oni takmičili mi smo imali umjetničko ne klizanje nego izbjegavanje santi leda, a i pojedinih ulica... 'Maltene' su se nedavno sve ceste otopile zbog toga kako su dobro bile očišćene i normalno da smo sad u kazni... kao mala djeca.

Za nas nema snijega dok se ne urazumimo i pokažemo da se možemo nositi sa tolikom odgovornošću kao što je voziti ralice kroz ulice i pametno raspodijeliti sol.

No što je tu je... Mi imamo druge brige, silovanja, rafineriju, nasilja, krađe, a za to, bojim se, nemamo dovoljno 'lopata' da bi počistili grad, a ni soli za određene glave.

Valjda tako mora biti, svakome po zaslugama i sposobnostima što bi značilo, kakve smo sreće, da bi nas snijeg mogao zatrpati tamo oko maja kada zapuhnu neki drugi vjetrovi...

Do tad, navijajmo za naše u Zagrebu i naše na svjetskom prvenstvu! Osim, ako mi do jutra neki 'snijeg iz sažaljenja' ne pokvari ovu kolumnu.