Jerko Zovak ima pravo promijeniti mišljenje. Jer je beznačajan. Borislav Stipić ima pravo promijeniti mišljenje jer je, također, beznačajan. Možda i beznačajniji. I svaki intelektualac, osobito onaj koji je na poziciji svojim mišljenjem bitno utjecati na percepciju javnosti o važnim društvenim događajima i, posebno onaj koji bitno utječe na sudbinu naroda i svakog pojedinaca ponaosob, također ima pravo promijeniti mišljenje. No, mora biti svjestan posljedica i trebao bi biti odgovoran za ono što je govorio i što je činio dok je drugačije mislio.

Prema hrvatskom nacionalnom pitanju u BiH bio je nekritičan

Tomac ima jednu dokazanu vrlinu - voli živjeti. I na stvarnoj i na simboličkoj razini.

Zdravko Tomac, kao istaknuti lijevi intelektualac, Hrvat, devedesetih, Ivici Račanu i njegovim komunistima, svojim pristajanjem uz Račana i Savez komunista, omogućio je mirnu koegzistenciju u političkom prostoru Hrvatske koja se stubokom mijenjala, s novim i drugačijim političkim mišljenjima i stavovima, kao i transformaciju komunističke partije u socijaldemokratsku partiju. Od 1989. - 1993. Tomca se može označiti kao reformistu. U razdoblju nakon toga, sve do 2003. godine Tomcu nije bilo bitno ideološko i idejno pozicioniranje SDP-a u hrvatskom političkom spektru, već najprozaičnija borba za afirmaciju stranačkih i vlastitih stavova prema Franji Tuđmanu i njegovom vođenju države koja se vodila po principu isključivosti i s ciljem "detroniziranja" Tuđmana i, nakon Tuđmanove smrti, "detuđmanizacije Hrvatske".

Tomac već desetak godina nije isključiv kao u tom razdoblju. S odmakom od aktivnog sudjelovanja u povijesnim procesima, i s vremenskim odmakom, Tomac činjenicama, vlastitim stavovima, kao i stavovima i djelovanju drugih aktera na političkoj i društvenoj sceni, sad, promatrajući ih s distance - pa ih vidi u cjelini - drugačije govori i drugačije piše. Ne nužno i objektivno. Jer ono što ovom opisivaču društvenih kretanja i društvenih događaja nedostaje, vrijeme je pokazalo, zacijelo jest kritičnost, utemeljena na sposobnosti široke percepcije složenosti pojedinih zadatosti, koja bi vodila realnim zaključcima. Ovome ne treba puno primjera. Dovoljno je podsjetiti se kako je Tomac svojedobno, kada se već bio zahuktao velikosrpski nacionalistički stroj, izjavljivao kako Slobodan Milošević „neće proći" kod Srba! Ili kako kraj Slobodana Miloševića znači i konačno nestajanje velikosrpskih ambicija. Ili, na potpuno nerazumijevanje nacionalnog pitanja Hrvata u Bosni i Hercegovini u trenucima završne afirmacije muslimansko-bošnjačkog nacionalnog identiteta tijekom rata u Bosni i Hercegovini. O svojim, očitim, zabludama glede geostrateških i taktičkih postavka tadašnje situacije, danas i sam dvoji.

Nije dobrota u nečinjenju 

Jerko Zovak Tomca atribuira „dobrim čovjekom", ali Zdravko Tomac nije dobar čovjek, samo zato što to Jerko Zovak kaže. I, opetovano, obrazlaže - „Zdravko Tomac, u nekoliko ključnih trenutaka svojega života, ali i za Hrvatsku prijelomnih, imao je priliku biti fukara, ali nije htio, i zato je dobar čovjek!" Prejednostavno je to Zovak na promociji Tomčevih „Memoara" rekao. Toliko jednostavno da je i sam imao potrebu više puta tijekom svojeg izlaganja ponoviti "Zdravko Tomac je dobar čovjek!" Naime, dobrota se ne određuje nečinjenjem, jer nečinjenje može imati stotinu drugih razloga, a ne dobrotu kao takvu.

Stvarna dobrota

Kazivanja Zdravka Tomca jasno govore o neskladu između njegove osobne veličine i veličine institucija na sigurnost čijih krila je, i prije, i sada, računao i računa.

Ako po nečemu jest dobar čovjek, u čemu bi bila stvarna i djelima potvrđena Tomčeva dobrota?

Može biti u stalnom traganju za Istinom. To više, nego u činjenici što, ni prema vlastitim riječima koje je izrekao u jednom intervjuu, nema nijednu dionicu, živi skromno, a profit ga nikada nije zanimao. Tražeći Istinu, ona ga je preko, on odbija priznati, ali crvene niti, koju desetljećima nije ispuštao iz ruku, dovela osobnom obraćenju da bi, našavši Krista, i dalje ostao socijaldemokrat, jer mu je uzor bio Olaf Palme i švedska socijaldemokracija koja, u svojim načelima, pa i kada na prvi pogled nije očito, ima i načela evanđeoskog nauka.

To mogu samo veliki

Tomčeva dobrota možda je i u njegovoj hrabrosti, kao onomad na promociji svoje knjige "Obraćenje” (podnaslov "Od komunista do vjernika”) u Domu HVIDR-e u Slavonskom Brodu, kada je, otvoreno i javno, priznao svoje dugogodišnje zablude i svoj povremeni kukavičluk u svezi iskazivanja vlastitog identiteta te jasnijeg i odlučnijeg određivanja, snažnijeg zauzimanja za one promjene koje je i tada, u socijalističkom samoupravljanju, kojim je bio opčinjen, smatrao potrebnima. To mogu samo veliki. A loš čovjek samo se može činiti velikim. Dobar, koliko god bio primjetan, ili neprimjetan u društvu, velik je. Po tome Tomac jest, ili nije dobar. Po tome jest ili nije velik. Ne zato što je bio utjecajan teoretičar samoupravnog socijalizma, predsjednik „Dinama", reformator Ustava s odredbama koje su omogućile i hrvatsko „samoodređenje do odcjepljenja", predavač u „partijskom sjemeništu" u Kumrovcu, sveučilišni profesor, potpredsjednik ratne vlade nacionalnog jedinstva, nesuđeni gradonačelnik Zagreba, nesuđeni predsjednik Republike ....

Nikada nije htio sam poletjeti

Prije rata pripadao je društvu "poštene inteligencije", sada društvu "pravih Hrvata i pravih katolika". I zato nikada nije poletio kao slobodan, i ni na koga oslonjen intelektualac, nikada nije dosegao visine za kojima intimno, ali i očito, težio.

Zdravko Tomac u svojem svojevrsnom testamentu, kako se sam odredio prema svojoj knjizi „Memoari", iz osobnog kuta, što je svojstveno ovom tipu publicistike, kroz portretiranje nekih, za nj, najznačajnijih osoba, iz razdoblja vlastitog mu javnog i političkog djelovanja, prikazuje osobni odraz u pola stoljeća dugom i izazovnom vremenu. To kazivanje nije bez vrijednosti. Štoviše, sigurno će biti još jedno od vrela za buduću znanstvenu sintezu razdoblja na koje se odnosi. Ali to kazivanje, kao i ona iz niza intervjuâ i javnih nastupa posljednjih godina, jasno govore o neskladu između osobne veličine Zdravka Tomca i institucija na sigurnost čijih krila je, i prije, i sada, računao i računa. Prije - više na lijevo krilo jedne institucije, sada - na desno krilo druge institucije. Onda je to bila Partija. Sada Katolička crkva. Prije rata pripadao je društvu "poštene inteligencije", sad društvu "pravih Hrvata i pravih katolika". Zbog toga nikad nije poletio kao slobodan i ni na koga oslonjen intelektualac, nikada nije dosegao visine za kojima je intimno, ali i očito, težio.

Izvor svih sukoba

A, kako kaže ugledni kršćanski sociolog dr. sc. Špiro Marasović, ako sklad nije uspostavljen na temelju proporcionalnosti osobne veličine i veličine institucije kojoj netko pripada, „već ga se nastoji postići eventualno proporcionalnom razdiobom časti, vlasti i bogatstva, odnosno na razini proporcionalne participacije na pompi i sličnome – na što nailazimo u svim velikim institucijama, pa, nažalost, i u Crkvi – onda valja jasno i glasno reći da na toj osnovi sklad nikad neće biti uspostavljen jer je pokretač takvih nastojanja oholost i taština, a one nikad ne mogu među ljudima proizvesti sklad, nego samo ljubomoru, zavist i svađu, to jest nesklad."

Možda odatle izviru svi Tomčevi naknadni sukobi „s njima". Ali, kada bi Tomac prestao pisati i govoriti, kad ne bi koristio sve svoje intelektualne kapacitete, radoholizam i druge, pozitivne crte svojeg habitusa,  zapravo, danas bi vjerojatno bio, kao što Miljenko Jergović izrijekom kaže da jest - iako klinički živ, „socijalno mrtav". A Tomac ima još jednu dokazanu vrlinu - voli živjeti. I na stvarnoj i na simboličkoj razini. I zato je, unatoč Jergoviću, i te kako živ.

Zacrtao smjernice detuđmanizacije

Ili je Tomac uvijek imao vlastito mišljenje s kojim se rijetko kada slagao, ili pokušava relativizirati karakter procesa koje je sam inicirao, odnosno sam im aktivno doprinio.

Kako razumjeti njegovo antidatirano „obraćenje" 1985. godine i, vremenski podudarno, vraćanje u krilo Partije, s ideologijom koje se nije još godinama nakon toga bila odrekla, a danas piše i govori o svojem „dvostrukom obraćenju, vjerskom i ideološkom"!?

Kako razumjeti njegovo verbalno priklanjanje „retuđmanizaciji Hrvatske" kad je svojim istupima u Hrvatskom državnom saboru i u javnosti, a sve je 1994. godine ukoričio u svoju knjigu naslovljenu pitanjem „Tko je ubio Bosnu?" zacrtao smjernice „detuđmanizacije Hrvatske!?"

Kako Tomca danas razumjeti?

Osobno mogu samo na dva načina i to: Ili je čovjek uvijek imao svoje mišljenje, ali se rijetko s njim javno slagao, ili, doista, u skladu s tezama o pravu na promjenu mišljenja, koje sam iznio na početku ove kolumne, Zdravko Tomac, svjestan odgovornosti za procese koji su se negativno odrazili na Hrvatsku, osobito na međunarodnu percepciju Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini, a sam ih je, ili inicirao, ili im aktivno doprinio, sad, tadašnje vlastite stavove i djelovanje, „posipljući se pepelom", pokušava relativizirati. Ako je ovo drugo, onda Zdravko Tomac doista jest dobar čovjek.