Nema toga koga neko zlo nije zadesilo i tko se čudesnom spasenju od istoga nije nadao... Ako mu se čudo nije desilo u čudu je ipak ostao i okolo kudio kako čuda ne postoje. Stvarno ne znam u kojem obliku netko očekuje 'čudo', vjerojatno kao dodir vilinskog štapića pa da mu svaki problem nestane.

Sama doživjeh čudo... i zato u njega vjerujem. Ne treba me nitko u njega uvjeravati. Nije zabilježeno mobitelom, nije slikano fotoaparatom niti je bilo u vijestima... Nije se predstavilo da je 'čudo', nije mi se 'ništa' ukazalo, ma koliko silno sam, kao mnogi drugi, toliko željela da 'nekoga' ugledam, da dobijem nekakav 'znak'...

Od kad znam za sebe, uvijek sam se molila, nekada za 'nešto', nekada za 'nekoga', a nekada iz navike.

Ali ne kao što mnogi 'samo vjeruju' u Njega. Ja sam se u Njega uvjerila.

U vrijeme mog odrastanja, nije bilo aktualno pravoslavci i katolici, nego komunisti i 'mi koji vjerujemo u Boga'. Sjećam se... tada nastavnici nisu išli u crkvu, neka djeca nisu išla s nama na vjeronauk, nit smo mi njih pitali što ne idu, niti su se oni nama smijali što idemo. To je bilo normalno... Valjda.

U kući smo se krstili prije jela, a kada smo išli u školu - brat, bratić i ja - pozdravljali smo baku sa: 'Zbogom', a kad bi se vratili, obavezno je bilo reći: 'Hvaljen Isus'. To je bilo normalno... Nama.

Sjećam se, negdje pred rat, mama nas je okupila i rekla da se od sad molimo svi zajedno, klečeći uz raspelo. I molili smo se, mama, brat i ja... Tata je vodio svoju 'politiku'... I to mi je bilo OK...

Od kad znam za sebe, uvijek sam se molila, nekada za 'nešto', nekada za 'nekoga', a nekada iz navike. Nisam ni razmišljala da očekujem čudo od te molitve niti sam trebala čudo. No... vrijeme nosi svoje, život nosi probleme i ponekad dođemo do zida... bez izlaza.

Odjednom sam zatražila... i ucijenila... 'il me uzmi ili učini da ne bude više ovako!'.

Našla sam se u situaciji koja je nadmašila sve moje snage, a život izgubio smisao i htjedoh dići ruke od njega...

Bilo je to vrijeme kad molitva nije nudila 'rješenje', kada sam Ga počela ucjenjivati i od vjernika postala nevjernik, govoreči da doista postoji ne bi dozvolio sve ovo, pomogao bi mi na bilo koji način... Kada sam, kao mnogi, tražila slamku spasa... tražeći od Njega...čudo !

Došla sam u fazu kada sam počela sumnjati u snagu molitve. Učili su nas: 'Traži i dobit ćeš', a već duže vrijeme nije 'upalilo', jer sam tražila konkretno, na razini materijalnog i fizičkog!

Odjednom sam zatražila... i ucijenila... 'il me uzmi ili učini da ne bude više ovako!'.

Naravno, nije se dogodilo, kao što rekoh, ništa vidljivo ni opipljivo... dogodio se mir u meni! Osjećala sam Njegovu prisutnost u sebi kroz odgovore koji su imali smisao... a taj smisao je unio mir u moj život... u moje snove... u moje odnose.

Ne, nije mi riješio niti jedan problem, riješio je problem u meni! Nisam čula riječi, ali... 'ozdravila je duša moja'!

Naime, On nas ne može spasiti od onoga što nam je sam namijenio...

On nas ne može spasiti od onoga što nam je sam namijenio...

Svatko od nas ima svoj životni put, svoju sudbinu, svoju brigu, svoju bolest, svoju borbu, svoj bankrot... svoj kraj!

Često sam čula podsmjehe, više za druge, jer ja se nikad svojom vjerom nisam razbacivala i zbog posla koje radim više me se smatra bezbožnikom negoli vjernikom, ali eto, nekim 'čudom', na to sam oglušila... Dakle, oni koji ne vjeruju, često se smiju onima koji idu u crkvu, a i dalje imaju velike probleme... Izgubili su nekog tko je bolovao, dobili otkaz, ili se rastali... smatrajući da On postoji to im se ne bi dogodilo!

A ne znaju da im je On dao mir i snagu da ne polude zbog gubitka... od bola... da nastave dalje... prihvaćajući sve što život nosi. Da prihvate Njegovu volju.

Od svega što se dogodilo mojoj obitelji i što nas još čeka, samo molitva nas drži korak od ludila, od očaja... ako nam je namijenjeno i to, tko smo mi da se protiv toga bunimo... Bit' će kako mora biti...

Svaki dan, uz staru brigu dođe neka nova. Slomim se... a kada mislim da ne mogu dalje, kada kažem predajem se... kao u inat, pojavi se snaga. Očito, još mi nije vrijeme za odustajanje!

Ali, kad ljudi traže nešto vidljivo, bi vidljivo, a kad je vidljivo oni ne žele vidjeti... U biti, to je samo za njih... One koji ne vjeruju.

Preplavila me sreća kada se dogodilo ovo u Međugorju, jer tamo idemo godinama, a mi koji idemo, znamo zašto idemo. Ne treba nam ničija potvrda da bismo vjerovali. Potvrda su mase iz cijeloga svijeta. Samo, žao mi je što se dogodilo, eto, baš na takav način... da 'zasvijetli' !

Ali, kad ljudi traže nešto vidljivo, bi vidljivo, a kad je vidljivo oni ne žele vidjeti... U biti, to je samo za njih... One koji ne vjeruju.

Možda si Gospo trebala učiniti da Liniću izrastu rogovi i rep, ili da iz njegovih usta čujemo kako oslobađa nas malene poreza, ili da će nam se dugovi oprostiti... Valjda takvo čudo očekuju.

Da naši djedovi, susjedi i prijatelji smiju ispeći rakiju od svih šljiva koje su im, k'o za vraga, ove godine toliko urodile... a da Linić kaže: "Država časti kazanima i bocama".

Ljudi jedva da imaju krov nad glavom, a sad još moraju imati i kuću u 'boji', nema veze što se zbog te boje mnogi neće u njoj ugrijati pa si trebala mahnuti čarobnim štapićem da se cijela Hrvatska kupa u bojama ...

To bi, Gospe moja, bilo čudo u koji bi povjerovali, a ne ovo. Njima je svejedno i samo se ismijavaju ...

Nisi trebala Gospo. Takva čuda su za nevjernike, nama ostalima je već čudo to što smo i dovde dogurali... u ovoj našoj državi. Jer znamo od kud nam snaga !