Ovih dana, svi mi koji smo maštali ili maštamo o boljem životu, ako ništa drugo možemo pratiti seriju - 'Bolji život'.

Život svakoga od nas bi bio savršen 'materijal' za jednu takvu seriju jer nema onoga tko ne sanja kako mu je bolje nego što je.

U vrijeme kada sam ju 'premijerno' gledala bila sam u godinama ovog srednjoškolca Bobe, pa me zanimalo kakav će dojam sad, u 'skoro' godinama kao njegovi roditelji, ostaviti na mene repriza.

Hoću li razumjeti zašto im je bilo teško tako 'banalne' stvari posložiti kako bi se došlo do konačnog cilja, boljeg života?

Od tada do danas nije se promijenilo ništa koliko pratim stvarne živote svih s kojima sam u bilo kakvom kontaktu, u smislu da ni dan danas nije došao taj 'Bolji život' s obzirom da su problemi koji nas okružuju iste prirode.

Sad gledajući, izgleda kako sam, za razliku od onih koji su u njemu glumili, ja, zapravo, živjela 'Bolji život'. Jer, nisam imala nikakvih problema!

To samo govori o tome kako 'bolji život' nije nekakav cilj. Njemu se ne dolazi s godinama, nego razvojem svijesti i stanjem duha.

U to vrijeme bila sam mlada, zaljubljena... Sjećam se, jednu sam epizodu čak gledala na kolodvoru u Banja Luci, kada sam išla u posjet mužu koji je tamo služio vojni rok, a svi problemi sudionika serije bili su mi, zapravo, nedokučivi.

Niti jedan njihovih problema mene nije 'morio' da bih imala razloga razmišljati o nekakvom, njima nedostižnom, 'Boljem životu'. Naime, ništa nisam bila naslijedila, niti sam se brinula za ocjene, ljubav sam imala, novaca koliko mi je i za što mi je trebalo, dobila sam...

Sad gledajući, izgleda kako sam, za razliku od onih koji su u njemu glumili, ja, zapravo, živjela 'Bolji život'. Jer, nisam imala nikakvih problema!

Svojevremeno sam se pitala, znači li to da se samo jednom živi bolje, netko prije, a netko kasnije, pa kako se kome 'potrefi' ili ?...

Daleko od toga, spoznah da je 'bolji život' stvar osobnog zadovoljstva s trenutnim stanjem. Da nije tako ne bismo se osvrtali iza sebe i govorili kako su nekada bila bolja vremena, jer, po toj teoriji, ako su ovo sad bolja vremena, zapravo bismo se trebali plašiti budućeg vremena...

„Svako vrijeme nosi svoje breme" u skladu s onim što nemamo, a što si predstavimo kao nešto što bismo voljeli imati - da nas usreći... 'Samo još to i bit ćemo sretni, bit će nam bolje...' i tako u nedogled.

Kaže se: „Nije sretan onaj tko puno ima, nego onaj tko malo treba..."

U redu, kažem ja: sretan je onaj tko ima sve što misli i zna da mu treba!

Kaže se da smo nezahvalni ako imamo sve i 'kukamo' kako nam samo jedna sitnica fali kako bismo bili sretni, ali činjenica je da baš zbog te 'sitnice' ne možemo uživati u onome što imamo, jer stalno o njoj razmišljamo.

Upravo nas sve vrijeme uče kako 'sitnice' život znače i onda se čude ako nam život zapne baš oko te 'sitnice' koju nemamo.

No takvi smo, po prirodi valjda nezadovoljni, nesretni, nemamo pojma što imamo dok to ne izgubimo, a isto tako ne znamo koliko smo bili prazni dok nam ga netko ili nešto ne upotpuni.

Radeći ovo što radim, naučila sam puno o drugima, ali najviše o sebi i životu općenito te mogu sa sigurnošću reći kako nema osobe kojoj nešto ne nedostaje. Nema onoga tko ima baš sve što želi, a da si ne želi još 'bolje'.

Ali... postoje i oni koji su upravo toga svjesni, pa im iz toga razloga, ono što trenutno nemaju ne predstavlja patnju koja bi ih sprječavala da budu sretni s onim što imaju.

Upravo je tako kao u spomenutoj seriji. Onaj tko ima ljubav, nema novac, tko ima novac nema ljubavi, tko ima novaca i ljubavi, nema djece, tko ima sve to, netko od njih je bolestan, ili se želi rastati…

Sve to što imaju je nedovoljno da bi bili sretni, a ono što nemaju čini ih još nesretnijim!

Kao da je nekakvo nepisano pravilo da uspješne, lijepe i nadasve inteligentne žene najteže od svega pronalaze adekvatnog partnera...

One sretno zaljubljene ne mogu naći posao koji bi im riješio stambeno pitanje za osnivanje obitelji... kao da nema trećeg odnosno bilo kakvog drugog problema, sve se svodi na ljubav i novac!

Činjenica je da je mladima vizija boljeg života naći srodnu dušu... onima srednjih godina riješiti si materijalnu sigurnost, a onima starijima - ozdraviti.

Ako ono prvo u startu pogrešno postavimo teško da ćemo u bilo čemu kasnije pronaći sreću, ali opet poštujem različitosti u izboru rangiranja prioriteta.

Problem iščekivanjem boljeg života je činjenica kako zapravo ne živimo u sadašnjosti, koja se vrlo brzo pretvara u prošlost, a ne daj Bože da nam budućnost dođe brzinom kojom je prošla prošlost...

Možda i nismo svjesni kako je ovo bolji život od onoga jučer ili možda od onoga što dolazi sutra, a jedino što možemo jeste napraviti najbolje s onim što imamo u ovom trenutku.

Ako nismo sretni danas, s onim što imamo, tko nam može garantirati kako ćemo biti sretniji s onim što nemamo...

Dok to ne osvijestimo i dalje možemo maštati, ili se pitati - jel' nam možda prošao, ili će tek doći, bolji život!