NETKO se raduje vikendu, što zbog slobodnih dana što zbog izlazaka, a ja… ja ih se grozim. Naime, ja tada dežuram čekajući sina da dođe iz grada i ne pamtim da sam ikada imala tako duge i neprospavane subote kao zadnjih par mjeseci.

Znam ja da ništa ne mijenja bila ja budna ili spavala, ako je nešto namijenjeno da mu se desi, desit će se, ali eto… opet, majčinska briga.

Svako malo razmijenimo poruke: "Mama sve je OK" ili "Sine jel' sve OK?"

Čim ne odgovori u roku pola sata, odmah panika, zovem ga dok ne osjeti 'vibru' na mobitelu jer od buke u Salvadoru ton nikako ne može čuti. To budu najduže minute u mom životu.

Ne sjećam se da je moja mama ikada tako dežurala ali doduše nit' sam izlazila nit' je tada bilo mobitela, znalo se kad je zadnji 'bus' za Podvinje i njime moraš doći dok danas svi imaju aute ili ih dovozi 'Dobra vila' pa ti mama čekaj.

Doduše, ne sjećam se ni da su ikada tako djeca nestajala kao danas, a opet, možda i jesu ali nije bilo 'facebook-a' pa da se brzinom munje proširi vijest da netko nije došao kući jer se nije pojavio na 'fejsu'.

Na žalost to 'nestajanje' postalo je 'in' među mladima možda upravo zbog toga 'fejsa', čisto da vide kome će biti stalo, tko će brinuti za njima , tko im je pravi prijatelj ili da bi privukli pažnju prezaposlenih i problemima preopterećenih roditelja.

Danas slabo imamo vremena za tuđe probleme jer smo pritisnuti svatko svojim tako da za dječje probleme više znaju stranci na 'fejsu' negoli roditelji.

Svaki taj 'lažni' nestanak je posljedica nezadovoljstva svojim životom, strah od roditelja ili jednostavno glumljenje 'face', kao što rekoh čisto da se ispadne frajer na fejsu ne razmišljajući pri tome kako se osjećaju oni koji ih u strahu traže.

Sve to znam jer imam 'fejs' i dvoje djece 'tinejdžera' sa kojima sam 'prijatelj' tamo i preko njih imam jako puno njihovih prijatelja tako da pratim njihova razmišljanja. Puno njih zapravo ni u snu ne bi bili 'prijatelji' sa svojom mamom 'gore' upravo zbog toga da ne vidi što rade, kako se ponašaju, za čim 'pate' i što ih 'pati'.

Zapravo sam sretna što sam na 'listi prijatelja' svoje djece.

Neki dan je npr. nestao i jedan stariji čovjek, tražili su ga i molili da se proslijedi objava o njegovom nestanku.

Čovjek protrne kada tako nešto pročita, barem ja jer se automatski stavim u položaj tih koji ga traže, a i ličio je na moga tatu. Našli su ga do večeri mada nisam saznala što je bio razlog njegova nestanka. Možda mu je pozlilo zbog vrućine pa je završio na hitnoj… ne znam samo znam da je bila opća panika na fejsu.

Odmah pomislim na najgore, a kako i ne bi kada se neki i ne vrate, ne pronađu ili nađu, ali …mrtve!

Zbog svih tih medija i nekog zla koje je, što bi se reklo, zavladalo u narodu, kako da mirno spavam kada mi djeca nisu u kući.

Jednoga dana nazvala me je jedna mama i u panici rekla: „Nestao mi je sin! Možete li vidjeti što je s njim?". Nije se javljao na mobitel, nitko od njegovih prijatelja, koje je ona znala, nije znao gdje je, nikome se nije javio i već su i policiju 'podigli' jer su prošla 24h.

To mi je bio prvi takav slučaj do tad jer osobno se ne smatram 'adekvatnom' da tražim nestale, nemam tu 'moć' niti 'vizije' za koje mislim da određene osobe imaju.

Rekla sam da ću vidjeti jel' ima kakvih naznaka u njegovom natalnom o bilo kakvoj pogibeljnoj opasnosti ali nisam ništa takvo vidjela. Bila mu je naglašena kuća putovanja i zdravlja tako da je postojala mogućnost da je na putu ili se psihički izolirao od svih.

Sutradan su javili da se javio i da je pobjegao u stranu zemlju da bi izbjegao zatvor zbog problema koji je napravio u firmi.

Mogla sam samo zamisliti što je proživljavala dok nije znala jel' živ ili ne, ali eto, on je samo mislio da spasi sebe od problema koje je prouzročio i na nikog drugog.

Ne znam što je gore od to dvoje za njih sve ali mislim da ništa nije vrijedno toga straha da netko ne zna gdje smo.

Učim svoje da nema tog problema koji ne možemo zajedno riješiti ali kao prvo da ne upadnu u problem ali kao što rekoh u prethodnim tekstovima, svatko ima svoj karakter sa kojim se treba znati suočiti nositi, a ne njime kažnjavati i one oko sebe.

Međutim u životu je sve poslagano baš onako kako mora biti, sve funkcionira po sistemu davanja i primanja, a od nas roditelja sve polazi, sve nam se vrati.

Jednom prilikom sam napisala da su djeca naš mali kredit za budućnost. Ono što ulažemo u njih u djetinjstvu vrate nam u starosti, tako da ako ja imam problem kroz svoje dijete vjerojatno je ono kroz mene patilo samo ja to nisam vidjela ili si nisam htjela priznati.

Kako sam se ja ponašala kao majka tako će se on ponašati prema meni u određenim godinama, ako je ono imalo teret mog života ja ću imati teret njegovog i nema mjesta pitanju 'Bože zašto baš meni ili zašto je baš moje dijete takvo?'

Najteže je priznati ili preispitati svoje postupke i pripisati si pogreške ali pogreške ne služe za kažnjavanje nego za učenje. Trebamo naučiti svoju djecu da smo i mi griješili i da griješimo, razgovarati dok su mali da bi oni imali komunikaciju s nama kada ostarimo, da ih uvodimo u život koji ima određene probleme, a ne da ih se plaše ili pokušaju od njih pobjeći.

Ako mi dijelimo s njima naše brige i oni će s nama njihove i neće biti razloga za bježanja i nestanke da bi preispitali našu ljubav prema njima. Osjećamo vrijednim onoliko koliko nam netko pridodaje pažnje i razumijevanja za nas kao živo biće koje osjeća i ima svoje potrebe.

Toj gospođi je nestao odnosno pobjegao sin jer je imao svoj unutarnji nemir, strahove i sramotu da se suoči s njima zbog toga što je znao da ih je kao sin razočarao. Naime nikada nije uspio biti sposoban i poslovan kao oni koji su u silnoj borbi za zarađivanjem da mu omoguće luksuzan, a ne topao dom, odgajali ga po sistemu 'što ti fali pa sve imaš!' …Nije imao njih!

Zbog toga se sada oni moraju suočiti s tim da su na neki način izgubili njega.

Zašto ja onda brinem?!

Hm… bilo je godina kada su moja djeca brinula za mene i eto, ne znam kada će izaći taj 'kredit brige' koji sam zadužila…mada su rate sve manje.