HUMANOST je jedna od bitnijih osobina koja čini razliku između ljudskosti i neljudskosti, odnosno, čovječnosti i nečovječnosti. Iako se humanost danas stavlja kao polazna osnova za većinu procesa u društvu, humanost je postalo nešto gotovo simbolično i nebitno. Kao takva, humanost je ostala u drugom planu u društvu. Može pojedinac ili zajednica uraditi velike humane stvari, ali opet će ostati neprepoznati i manje cijenjeni od drugih.

Nesebični, skromni, predani,...pravi altruisti

'Tijelo dječaka na samrti nakon transfuzije je oživjelo'

Nažalost, danas su popularniji ljudi skloni kriminalu i ostale društvene štetočine od ljudi koji svojom humanošću svakodnevno pomažu drugima.

Obično humani čovjek odgovara na sve nepravde u društvu, pa i na one kriminalne vrste. Humanim djelovanjem, pojedinci često pokušavaju zacijeliti rane i obnoviti povjerenje u društvu. Recimo, kada se dogode tragedije u društvu, pa čak i one uzrokovane kriminalom, pojedinci, ali i organizacije, udružuju se kako bi pomogli žrtvama i njihovim obiteljima. A uzrok tragedija obično ima svoju adresu, no ta adresa u takvim i sličnim prilikama ostaje nijema.

Ljudi koji žive humanost često su na prvoj crti bojišnice protiv svake vrste nepravde. Oni su i psiholozi i učitelji, socijalni radnici i volonteri. Njihov rad je najčešće usmjeren na najranjivije skupine – djeca, bolesni, siromašni. Jer human čovjek zna što je suosjećanje, solidarnost i pomoć.

Darivanje krvi je jedan od najčišćih primjera humanosti, ljudske nesebičnosti i brige za drugoga. Ovaj humani, a tako jednostavni čin može spasiti život drugoga, može osigurati za nekoga tešku operaciju, a obiteljima bolesnih može pružiti nadu za njihove najmilije.

Zamislimo samo jednog čovjeka koji je sto i više puta darovao nekome život. Koliko je on ljudi spasio? Koliko je zbog njegove humanosti danas sretne djece koja se igraju? Koliko je sretnih majki koje gledaju svoju djecu, a pri porodu im je krv značila život? Zar postoji netko bolji, veći, značajni od takvog humanog čovjeka?

Ovaj humani čin osim zdravstvenog ima i mnogo širi društveni značaj. Ovaj humani čin pokazuje solidarnost i brigu za drugoga, onoga tko je u potrebi. Takvi ljudi svojim humanim gestama pokazuju osjećaj pripadnosti zajednici ljudi, ali i ono još bitnije – brigu za neznanca. Darujući krv, darivatelj ne pokazuje samo nesebičnost, on nudi i nadu. Njegova humanost upravo predstavlja most između života i smrti. Njegova humanost je možda i mala, ali on čini razliku u svijetu. Ne bi li ulice malih i velikih mjesta trebale nositi imena takvih ljudi?

Danas smo postali prepoznatljivi po nemarnosti. Koliko je s nama i oko nas ljudi s nevoljama, bolestima, siromaštvom i drugim potrebama. Okrenemo li se nekada i pogledamo, osjećamo li i suosjećamo li se s njima? Živimo i prolazimo pored njih kao da nas se ne tiče. Imamo često priliku pomoći, skoro svakodnevno, ali kao da ne osjećamo potrebu za time. Uglavnom vodimo svoju brigu i živimo kao da nismo društvena bića. A društvena bića su samo upućena jedna na druge. Kao da smo riječ čovjek zamijenili riječju vuk. Često nismo ljudi, već samo vukovi. Lovimo, a bo'me budemo često i ulovljeni. Očito smo bukvalno shvatili i prihvatili drevnu filozofsku misao – čovjek je čovjeku vuk. Nismo shvatili i naučili kako je čovjek čovjeku samo prijatelj.

Nemoguće je uopće pričati o sretnom i ispravnom društvu, a da ono nije obojeno humanošću. Zadaća nam je svima odgajati nove generacije na temeljima humanosti, čovječnosti i ljudskosti.