OVIH dana kada se prisjećamo najmilijih koji nisu više s nama dolazimo do redefiniranja sjećanja, do stanja apatije pa čak i straha od nadolazeće smrti, od opraštanja, straha od bolesti koja često prethodi agoniji najprije osoba koje su njome zahvaćene pa onda i čitave obitelji pod aurom odumiranja.

Ž.G./PLUS

Oni zaboravljeni dolaze nam u misli, htjeli ne htjeli počnemo preispitivati postupke pitajući se jesmo li dobro postupili za njihova života, jesmo li ih dovoljno voljeli i znali pokazati i dokazati ljubav i nakon svih tih koraka od kojih postajemo opterećeni, umorni, markirani markicama grizodušja (možda!) jer ponekad vjerujemo kako smo mogli više i bolje sudjelovati u životu, sada već pokojnika, uhvati nas tuga. Taj nevjerojatno snažan osjećaj usmjeren na pitanje o smislu života, njegovom trajanju i naposljetku, smrti za koju u teškim bolestima tvrdimo kako je došla kao spasenje.

Tuga – nepremostivi osjećaj koji može biti poticaj za odustajanje, ali i za naknadnu borbu, još snažniju, kako bismo ostavili poruku (o) trajnosti boreći se s filozofijama ne-mirenja i ne-odustajanja zbog onih koji nisu zavrijedili osjetiti našu patnju, važna je zbog toga što tek osjećajući tugu možemo najbolje iskazati osjećaj za drugoga. Nismo sami i naši osjećaji trebali bi biti naš svjetionik kojim pokazujemo drugima put koji je već poznat unatoč novim putnicima; naše iskustvo nije novo iskustvo, novi su ljudi koji stiču to iskustvo. Zato tuga ovih dana nije tuga koja bi trebala značiti odustajanje od nje same ili odustajanje od života. Prije bi trebalo reći kako je ona ljekovita sastavnica života kojom dokazujemo kako nismo zaboravili što život jest i što nam znače ljudi u čijem društvu smo nekad bili, a sada ih više nema – i što trebamo mi nekome značiti kad nas jednom ne bude.

Gospodinov i Čehov su, također, pisali o tuzi. Obojica vrlo vješto barem kako kažu stručnjaci za područje književnosti, ali ono o čemu oni pišu jest 'morfologija jedne emocije' - svaki na svoj način. Dugo sam i vrlo često Čehovljevu zbirku pripovijetki nazvanu prema istoimenoj pripovjetki 'Tuga', spominjala, upotrebljavala za različite eseje ne bih li je shvatila na više razina - zato što to uistinu i zaslužuje. Ovaj virtuoz pripovijedanja znao je kakav je svijet, ali i kakvi su ljudi u tom svijetu. Opterećeni vlastitim jastvom koje je na mahove ushićeno, na mahove pribrano,... Tuga je taj osjećaj koji nas prati kao krajnji dokaz propadanja i straha od tog propadanja u životu gdje selimo misli svako malo na mjesto koje reflektira međuovisnosti i odsječenosti od istoga svijeta.

Rekli bismo: teška borba – a ta rečenica visi kao paučina iznad glave dok se ne uplete u kosu i ne počnemo je odgurivati od sebe.

Ja ne želim, ja neću - ne postoji zato što ne postoji htijenje koje dovodi do apsolutnog ostvarenja. Upravo to neostvarenje, baca nas u očaj. Ne-zadržavanje ondje gdje bismo htjeli, transformira nas u očajnike koji ubrzo ulazeći u rutinu i mireći se s izvanjskim nametnutim, postajemo dijelom deindividualizirane mase. Sada je možda pravo vrijeme ukazati upravo na to. Ali, taj očaj, pa onda i tuga, žele nas bodriti na putu podsjećanja. Jer danas je već jučer. Zar ne?

Zato sada kada smo tužni, više nego inače, pokažimo kako postoje još neku osjećaji na koje tuga upozorava, još neki pojmovi koje zaboravljamo inače, a to su trajnost u sjećanjima i osjećaj pripadnosti onima koji nas možda čekaju negdje na nekom boljem mjestu,...