NIJE potrebno naglašavati kako je jedna od najpoznatijih ljubavnih priča ona o Romeu i Juliji. Nebrojene ekranizacije (od kojih je poznata ona iz Luhrmannova 1996. u kojoj glume DiCaprio – Romea i Danes – Juliju dok je glazbu skladao Craig Armstrong = posebno emotivna je ona koja prati scenu s balkona!) pa čak i Prokofijev balet te nezaobilazno podsjećanje kroz mnogobrojne
usporedbe s tom pričom o bezuvjetnoj ljubavi, svrstavaju je na pijedestal gdje obitavaju klasici koji služe kao reprezentativan primjer iste te ljubavi.

I koliko god smo često zasićeni pričama o njoj i koliko god trezveno zaključivali kako je priča ipak samo priča, često se učini kako poželimo biti dijelom takve fatalne ljubavi, ljubavi bez presedana, bez barijera – naposljetku, dijelom čiste ljubavi za koju poželimo i umrijeti. Mjesto takvih priča zamijenile su sapunice čija radnja na izdisaju završi happy endom jer drugačije ni ne može. Čovjek današnjice nije spreman za dozu patetike zbog koje će mu dan biti upropašten ili ipak ne?

Romeo i Julija su upravo primjer koji ipak demantira sve prethodno napisano. No, jedna druga priča, prekrasna, univerzalna jest priča Tristan i Izolda. Sjetih se priče jer sam davne 2003. godine kupila Le roman de Tristan et Iseult – roman Tristan i Izolda Josepha Bédiera. Je li ta priča drugačija od Romea i Julije, mogu li se povezati? Svakako. Moja sklonost literaturi koja u sebi ima tu notu melankolije, one koja najviše izaziva i inspirira ne bi li dublje i dalje razmišljala o istome, ne bi li istraživala te tajne književnosti, ovdje se obistinila na najbolji mogući način. Jer, ovo nije samo ljubavna priča. Ovo je priča koja u sebi sadrži toliko simboličke težine koliko je nalazimo u životopisima idola. U podnaslovu ove knjige stoji: francuski srednjovjekovni roman o ljubavi. Međutim, roman o Tristanu i Izoldi nije samo još jedan roman o ljubavi nego se smatra upravo najljepšim i najpoznatijim.

Navodno, roman nastaje prema nekoj keltskoj priči, ali isto tako njegovo podrijetlo do danas nije sasvim potvrđeno. Već u 12. stoljeću rađaju se prvi romani o Tristanu i Izoldi kod Béroula i Thomasa da bi se kasnije taj trend ove priče širio čitavom Europom u raznim varijantama. Naposljetku, važno je i ne zaboraviti čuvenu istoimenu Wagnerovu operu koja je na najljepši način povezala ovu ljubavnu priču s glazbom.

Ali vratim li se korak unazad moram još nešto bitno spomenuti. Dok je najpoznatija verzija Romea i Julije drama Williama Shakespearea, ovaj narativ tj. njegova suvremenija inačica, dakle, ako govorimo o Tristanu i Izoldi jest - roman. No, krenimo dalje. Spomenula sam melankoliju, ali ne slučajno. Sjećate li se filma Melankolija Larsa von Triera iz 2011. godine? Upravo prekrasna Wagnerova glazba iz opere Tristan i Izolda ovdje je lajtmotiv, baš na način potvrde wagnerijanske upotrebe lajtmotiva.

Glavna glazbena tema znanstveno-fantastičnog filma o kraju repetitivno podsjeća na sve što će uslijediti, na besmisao, na repetitivnost što sama i sugerira. Wagner se pišući operu služio romanom Gottfrieda Strassburškog (oko 1210. prema Thomasu nastaje pjesma ovoga autora). Ovaj roman koji nastaje kasnije, točnije 1900., Bédier zapravo sastavlja uz pomoć ranijih verzija ove prekrasne priče i to od tekstova autora: Béroula, Thomasa, Gottfrieda Strassburškog, Eilharta. Centralni likovi iz naslova romana i kralj Marko čine ljubavni trokut. Zabranjena ljubav ljubavnika, varke, ali i vješto izbjegavanje konkretne laži, prizivanje viteštva ili herojstva te u konačnici besmrtnost njhove ljubavi - Tristana i Izolde modrih očiju uz izvanredno uklopljen fabularni kontinuum - ne mogu nas ostaviti indiferentnima. Kupina koja spaja dva groba zabranjenih ljubavnika može izgledati smiješno, ali iz vizure vječnosti ljubavi ona je simbol kršćanstva. No, to je koketiranje višestruko prisutno i u vještom izbjegavanju konkretnog prozivanja likova kao nedoličnih ljubavnika. Glorifikacija i purifikacija ljubavi tako uz estetske narativne manipulacije dobiva i etičku sigurnost. Jer voljeti nije grijeh, a ljubav naposljetku nadilazi i granice smrti što onda dokazuje njezinu validnost. Zato umjesto otkrivanja svega što ovaj roman čini vrijednim pažnje još jednom, jednostavno, pozivam na čitanje!