Godinama se u medijima slušalo, čitalo, gledalo samo o pravima djece. Roditelji se pogubili, učitelji i školski pedagozi izludili. Jednostavno, više ne znaju što i kako s djecom. Naravno, priča o pravima djece nije isključivi krivac za to. Filozofija "Ja nisam imao, moje dijete mora imati" i "Ja sam morao raditi, moje dijete će raditi kad odraste (ako baš bude moralo!") pa dodatno tome utjecaj medija, Interneta i društvenih mreža u društvu koje, unatoč oskudici, prihvaća modele ponašanja potrošačkog društva.... sukrivci su, zajedno s forsiranjem dječjih prava, za hvatanje za glavu i roditelja i školskih pedagoga, struke u cjelini.

Kao da poštovanje izvire iz, ili se zakonom može nametnuti! Ljubav je u temelju svega, roditelji dostojni roditeljstva autoritet prirodno imaju, a ako autoritet nisu zavrijedili, nikakav zakon ga neće kompenzirati.

Djeca su dužna poštovati roditelje (ma nemoj!?)

O promašajima s forsiranjem 'dječjih prava' najbolje govori činjenica kako je Zakonodavac u obiteljski zakon unio odredbu po kojoj „Dijete je dužno poštovati svoje roditelje" (čl. 89.). Kao da poštovanje izvire iz, ili se zakonom može nametnuti! Ljubav je u temelju svega, roditelji dostojni roditeljstva autoritet prirodno imaju, a ako autoritet nisu zavrijedili, nikakav zakon ga neće kompenzirati.

U navedenom članku dalje piše kako je dijete dužno „pomagati roditeljima u obiteljskoj zajednici u skladu sa svojom dobi i zrelošću." Jadna je obitelj u kojoj djeca roditelje, ili roditelji djecu, prisiljeni su u međusobnim odnosima jedni druge podsjećati na zakone.

Zakon kao 'ćorak'

Prirodni zakoni su ta pitanja odavno bili riješili. A onda su 'popovi liberalnog odgoja', dijelom zbog svoje kratkovidnosti, a nešto i zbog svoje besposlenosti, zaboravili na mehanizme odrastanja djeteta. Zaboravili su kako djeca u najranijoj dobi imitiraju roditelje i tako polako stječu prve vještine, razvijaju spoznaju. Ako dijete nije „obzirno prema članovima obitelji", Zakon ga svojim imperativom na obzirnost neće prisiliti jer i obzirnost se razvija usvajanjem modela ponašanja, poučavanjem i odgojem u najranijoj fazi djetetova života.

Čemu zakonska odredba koja propisuje dužnosti, ali ne navodi sankcije?

Psihoterapeutkinja Jelena Vrsaljko iz Centra Proventus kaže

- Takva odredba je iznimno korisna i za djecu i za roditelje. Ovdje se radi o temeljnom načelu poštivanja roditelja i pomaganja u dijelu koji je djeci primjeren. Unošenjem takvih odredbi u zakon – kaže Vrsaljko - društvo šalje poruku o važnosti tog načela. Djeca tako uče da od najranije dobi imaju obveze i odgovornosti, a roditeljima koji su sve skloniji prepopustljivom odgoju olakšava prihvatiti opravdanost pravila po kojima djeci treba postavljati granice i davati obaveze.

Za sve što djeca čine ili ne čine odgovorni su roditelji

Razumijem to, no ne razumijem kome to još pada na pamet donositi zakone ili odredbe zakona koje se ne mogu kontrolirati! Koje nemaju sankcije… Ali - bilo bi karikaturalno kad bi, u konkretnom slučaju, sankcije bile propisane. Zamišljam sliku roditelja koji podnosi prijavu protiv djeteta jer ga dijete – ne poštiva! Ili – neće pospremiti svoje igračke! Samo ne mogu zamisliti kome ju podnosi, a još manje ozbiljan izraz lica službene osobe dok zapisuje navode roditelja ili dok čita sadržaj prijave. A tek kad je sve uredno zapisao, ili napisano pročitao, lakonski kaže: Za ovo ćete vi, tata, ili mama, odgovarati jer pred Zakonom, za sve što djeca čine a ne bi smjeli, ili ne čine a činiti bi trebali, odgovorni ste – vi!

Na to bih ja dodao samo - i zaslužni, Milanka, i zaslužni.