SLAVONSKI BROD - Nakon Male pričaonice, koju je na Dječjem odjelu Gradske knjižnice vodila Ružice Bobovečki, slijedio je, za knjigu, autore, izdavaštvo, ali i za ovu knjižnicu, od svih ostalih, najizravnije vezani program - predstavljanje knjige "U rukavicama mi je ionako prevruće" i razgovor s njenim autorom Brunom Šimlešom. Izbor na ovog publicistu pao je s razlogom - Šimleša je najtraženiji autor u Gradskoj knjižnici u proteklom razdoblju.

Neću, umjesto o modnoj reviji "Lijepe žene prolaze kroz grad"  pisati o tome kako je Emil, usred revije, iz samo njemu znanih razloga - oša ća!

Emil oša ća!

O navedenom programu samo toliko, jer ako „iz izlaganja Brune Šimleše Boro, dokumentirano fotografijom kao krunskim dokazom, ništa naučio nije", vjerujem kako nije ni Emil Cipar, pa će, baš zato, kao što je sinoć rekao, on nešto više o Šimleši, njegovoj knjizi i predstavljanju napisati. Osim, dakako, ako ipak nije usvojio Šimlešin stav da je iskrenost relativna vrlina. Po tom dogovoru, ja sam trebao pripremiti video i za dio vezan uz Šimlešu, te fotografije i video vezan uz dio programa koji je, u svakom smislu bio atraktivniji, i u kojem su mogli uživati oni kojima jastuk pod glavom nije najveći užitak. Budući da nisam prihvatio Šimlešino relativiziranja iskrenosti kao vrline, ostajem kod dogovora s Emilom, pa neću, umjesto o modnoj reviji "Lijepe žene prolaze kroz grad" Tatjane Jurišić Taye, pisati o tome kako je Emil, još dok revija ni do pola predstavljanja Tayinih kreacija nije bila došla, iz samo njemu znanih razloga - oša ća! Ovo posljednje ni u kojem slučaju ne treba čitati dvosmisleno.

Haljine i šeširi

Nikada nikome nisam preporučio viđeni dezen i kroj a da, prethodno, i materijal nisam opipao.

Ne usudim se biti previše kritičan ni u svezi Tayinih šešira, čipkastih i manje čipkastih, kraćih i duljih haljina, niti manekenki koje su ih nosile. Ni supruzi, koja na reviji nije bila, ne bih se usudio ništa od viđenog preporučiti jer, zna ona kako nikada nikome nisam preporučio viđeni dezen i kroj a da, prethodno, i materijal nisam opipao.

Pa ipak: U prvom izlasku, djevojke su nosile lagane, u pravilu kraće, večernje haljine, bez rukava, s kratkim i poludugim rukavima, od laganih, čipkastih materijala, a dominirala je, kako i priliči, crna, akcentirana jednom crvenom haljinom. Haljine su to koje bi, sigurno, poželjela svaka djevojka ili mlađa dama kad se, na primjer, priprema za svečane, ali opuštene trenutke, nečijih svatova ili drugih svečanih i veselih prigoda. I kao da to, samo po sebi, nije dovoljno romantično, pa je Taya ovim, po svemu modernim haljinama, dodala jednako moderne šešire, koji su, načinom oblikovanja, upotrijebljenima materijalima i bojama, ipak, neodoljivo podsjećali na neka ranija, romantičnija vremena.

U drugom, nažalost i posljednjem, izlasku, djevojke su nosile nešto dulje, pletene haljine koje su, svojim ugašenim, pastelnim bojama, kazivale kako i ovakva, u biti, poslovna odjeća, može oku nuditi više šarma nego što smo navikli vidjeti kod poslovnih žena.

Koristeći detalje iz narodne baštine, u prvom slučaju motive zlatoveza, a u drugom nonšalantno raspoređene raznobojne uzorke koji podsjećaju na tkane krpare, kreatorica je donekle povezala te dvije, ipak posve različite kolekcije.

Prisjećajući se krpara, sjetio sam se, dan dva ranije obilježenog, Dana planete Zemlje, recikliranja materijala i činjenice da, zbog neponovljivog pristupa sirovini, na svijetu ne postoje dvije iste krpare. Slično je i na Tayinim haljinama - iako vrlo slične, svaka je jedinstvena jer se od druge, upravo tim imitacijama šara u stilu krpara, razlikuje.

Djevojke

Djevojke su, i tu je, od jedne do druge, posve drugačija situacija, ne zato što je Taya možda tako željela, štoviše, uvjeren sam kako je i sama puno više toga primijetila, reviju nosile na različite načine što, nažalost, nema veze s pojmom personality. Očito se radi o djevojkama koje imaju različita i, definitivno, većina od njih, nedovoljna iskustva kretanja „modnom pistom" pa je tu bilo nervoze iskazane trljanjem ruku, nepotrebnim namještanjem odjeće, neprimjerenim reakcijama na fotografiranje i snimanje (ništa skandaloznog, ali izrazi iznenađenja, neugode i slično, koji puta bili su preočiti) neelegantnog „lomljenja" nogu u izrazito modernim, ali očito, neudobnim, stiletto platform cipelicama.

Kao u pohrvaćenoj njemačkoj uzrečici o šećeru i kraju (neke) priče, događaja... svojom ljepotom i šarmom, svršetak modne revije zabljesnula je gospođa Ružica Bobovečki.

Ružica Bobovečki i Stari mačak Tom

Kao u pohrvaćenoj njemačkoj uzrečici o šećeru i kraju (neke) priče, događaja... svojom ljepotom i šarmom, svršetak modne revije zabljesnula je djelatnica Gradske knjižnice, volonterka godine, gospođa Ružica Bobovečki, s kojom je Noć knjige, doduše i počela, ali nije i završila - jer Tomislav Goll, u istom prostoru, svima zainteresiranima pružio je užitak glazbene slušaonice "Bolja glazba za bolji život".

Zaključno, može se reći kako je Gradska knjižnica, kroz navedene programe, ali i likovne izložbe, onu Tihomira Sarajčića "Željezni dječak protiv hrđe vremena" te "Siguran u Aninom sjećanju – tata", Zlatka Alara, za ovogodišnju Noć knjige Brođanima ponudila različite i zanimljive programe. Ove posljednje ne može se optuživati što nisu, u većem broju, bili na svim programima jer taj dio „pada na dušu" organizatorima koji se, ubuduće, i za ovakve prigode, trebaju malo više potruditi, doraditi marketinški pristup, i tako onemogućiti ikoga da post festum kaže „Šteta, nisam znao!"