Od Mirka Duspare, pragmatičara, samo netko iz Hlebina mogao je očekivati kako će iskoristiti jednu od mogućnosti koja se nikada, ili vrlo rijetko kome u životu pruža. Bila je to prilika da, kad prođu desetljeća, stoljeće i koja godina još, pa kad se lice grada potpuno izmijeni, jer dotrajat će i bazeni koji još nisu ni gotovi, i nadstrešnica nad tržnicom, i svi mogući rotori, ali duh i duša, srce i pluća grada kad, i tada, budu istovremeno mirisala svježinom suvremenosti i dahom patine minulih vremena, onoga tko vjerojatno ne zna, trebala bi dovest u situaciju da, ako i ne zna,s ushitom se pita - tko je taj, čija je ideja, čiji poticaj, zalaganje.

Onaj tko kaže da gradu nisu potrebna pluća, neka sam pokuša ne disati.

Vještina temeljena na ukusu i mjeri

Kroz povijest, od Semiramidinih visećih vrtova u Babilonu, preko Parka tulipana u nizozemskom Keukenhofu,do suvremenih impresivnih vertikalnih vrtova francuskog botaničara Patricka Blanca, parkovi su, kao i pojam o lijepom, mijenjali svoje lice, ali nikada nisu promijenili temeljnu namjenu koja je, po definiciji, funkcijski višeznačna - estetska, rekreativna i zdravstvena. U gradovima, koji urbanizacijom i širenjem na slobodne prostore periferije prirodnoj klimi uništavaju njene temeljne značajke, zelenilo je to koje poboljšava „mikroklimu". Zelenilo je sve značajnije u ljudskom životu jer u sivilu egzistencijalne svakodnevnice izaziva emocije promatrača, prisniji dodir sa prirodom postaje fiziološka potreba i svijest o tome promijenila je shvaćanja o parkovima i zelenilu u gradu a vještina uređivanja gradova temelji se na ukusu i mjeri. Ocjena kvalitete i udobnosti počinje sa smještajem građevine u prostoru i načina kako cijeli objekt komunicira sa prirodom oko sebe.

Park treba biti najprivlačniji dio gradskog života u kojem funkcioniraju i različiti oblici društvenog života. Udobnost i ugoda koju park treba pružiti najrazličitijima, i svima, obično počinje od naglašenog ulaza i razvodi se organskim stazama i stazicama, a ne pravokutno zadanim prostorima omeđenim alejama i drvoredima koji, bez obzira iz kojeg kuta se promatraju, uvijek daju istu perspektivu. Iskopi, renoviranja, rušenja starih objekata, daju obilje materijala za gradnju kaskada, stuba, proplanaka a sve to vještom arhitektu vanjske, parkovske i pejsažne arhitekture pruža kompozicijske mogućnosti čija granica je na rubu njegove mašte. Suvremeni park može, ali ne mora imati središnje sjecište svih staza i stazica, ali njihovom mrežom mora osigurati lagan pregled i uvođenje do pojedinih centara koji, zajedno, daju zaokruženu, jedinstvenu estetiku parka. Dakako, različito cvijeće, ukrasno šiblje i grmlje tijekom cijele godine trebaju stvarati jedinstvene, s kalendarom usklađene mijene.

Park treba biti najprivlačniji dio gradskog života u kojem funkcioniraju i različiti oblici društvenog života.

Da je makar zanatski solidno

Na Hebrangu, uvjeren sam, nitko, osobito zbog ranijih iskustava, nije očekivao Les Jardins et Parc du Château de Versailles ili nešto poput Belvederskih vrtova u Vatikanu, ali uz ne puno više novaca, nešto vještine, duha i slobode kombiniranja mogao se podići park koji zadovoljava sve zahtjeve urbanog čovjeka, a na zadanom prostoru, umjesto lošega, i ako ne brodskog Champ de Marsa, pravog umjetničkog dostignuća, moglo se stvoriti makar zanatski solidno ostvarenje.

Ako se u oblikovanju urbanog prostora kontinuirano podižu građevinski standardi, treba ih pratiti i rast standarda pejsažne, parkovske arhitekture. I kao što se, dakako drugdje, čuvaju vrijedni i prepoznatljivi oblici i lica građevina, tako valja čuvati i stare parkove. Ne sve i ne pod svaku cijenu. Ali, kao i građevine, one jedinstvene, najvrednije, treba čuvati.

Način kako je to na Hebrangu napravljeno smiješan je, začudan čak i djeci koja su danas, vraćajući se iz škole mahom komentirala u stilu - "mislio sam da će to biti park, a oni posadili plantažu."

Treba im vrijeme

Suvremene tehnologije gradnje, građevinska industrija i tržište stambenih i poslovnih „kvadrata" ne ostavljaju puno prostora novim parkovima, a i stare oaze zelenila uglavnom unaprijed gube bitku s betonom, čelikom i staklom. Parkovi su posebni hortikulturni zahvati. Kao takvi ne poznaju pojam brzina. Treba im vrijeme. Ne poznaju pojam izravna i brza komercijalna isplativost. Treba im prostor. Ali onaj tko kaže da gradu nisu potrebna pluća, neka sam pokuša ne disati.

Način kako je to na Hebrangu napravljeno smiješan je, začudan čak i djeci koja su danas, na putu u, ili iz škole, mahom komentirala u stilu - "mislio sam da će to biti park, a oni posadili plantažu." Ili, „To park!?" Ne znam jesu li u tim trenucima mislili da će uz „to park" i „takav park" dočekati da djeca njihove djece izlaze iz neke škole i, sretni, doduše, zbog malo povjetarca i hladovine, prolaze ne hajući za onoga tko je i kada to sadio. Prevrijedna je to površina, skupe sadnice, uloženi rad a sve skoro pa - "uništa!" Srećom, ispraviti i popraviti se može. Vjerujem i da hoće.

A sadeći na Hebrangu stabla za jedan dan, praveći svojevrsnu Potemkinovu kulisu, Duspara je propustio priliku živjeti stoljeća.