Balkanski dernek u stanu kapelana talijanske vojske koji je u brodskoj tvrđavi boravio sve do slobodoumnog i antiklerikalnog Giuseppea Garibaldija nije makar kakva vijest.

Zovak: „Bit će to jedinstvena poruka ´Urbi et Orbi´ prezentacijom: austrougarske arhitekture, balkanske kulture i slavonsko-brodske nomenklature."

Nevjerodostojan svjedok

Tako, otprilike razmišljajući - Jerko Zovak najavu stavi među četiri udarna dnevna članka! Doduše, on se, za razliku od mene, koji namjernom greškom ponovno ukazujem na, s motrišta vjerodostojnosti Tvrđave kao svjedoka prošlih vremena, do zla boga loše izbarnog, talijanskog nazva lokala, „Del Capellano", nije pačao u povijest, pa možda zato nije ni pogriješio. Zapravo, ime lokala podređeno je usko određenom sadržaju (piceriji) koji, također, ne korespondira sa ambijentom u kojem se nalazi pa je nevjerodostojan svjedok.

Anticipirajući događaj, Zovak je, sažimljući, jednom rečenicom kategorički ustvrdio: „Bit će to jedinstvena poruka ´Urbi et Orbi´ prezentacijom: austrougarske arhitekture, balkanske kulture i slavonsko-brodske nomenklature."

Austrougarska arhitektura? Aha. Barok? Kakav ba rok – biće to muz`ka za dušu, a biće i za oči… jes` vidio plakate!?

Tako ja, u zamišljenom dijalogu, čak s nekoliko znakova manje, kao i Zovak, sažeto, apsolvirah i arhitekturu i kulturu koja sve čini kako bi pokazala da ne zna, ne razumije, i nije joj stalo do te arhitekture.

Nomenklature i "elite"

Nomenklatura, kao nomenklatura - traži koju riječ više. „Elite" su to koje političku i društvenu vrijednost svojega statusa vide i potvrđuju kao sastavni element kadrovske politike koja primarno vodi uhljebljavanju rođaka, tetinih i onih na koje se operativno oslanja izborna kampanja, dakle onih koji će pouzdano podržavati takav sustav ili, bar, neće kočiti smisao bavljenja politikom – nadzor i preraspodjela resursa ma što oni bili i makar kakvi bili. Kakva i kolika razlika u odnosu na pravo značenje pojma elita! Zato nomenklature ne razumiju što rade. Ali, iako se ponašaju kao da jesu, nisu bez odgovornosti.

Kaže ´Livada´, komentator na SBPlusu: „… Umjesto da se potrudite, pljunete novce, dovedete 2cellos u Tvrđavu i tako kažete hvala budalama koje su glasale za vas i sutra neće imati što raditi, vi od Tvrđave pravite vašarište najgore vrste. Zbog čega, novca? Pa daj se onda barem prodajte za velike cifre, a ne za par tisuća kuna..."

Neki vele – demokracija je i svatko može slušati što hoće i gdje hoće, a svatko svugdje može dovesti koga hoće, ako ima novac za to.

Ipak, demokracija i uzurpacija su bitno različiti pojmovi, a ovdje nije riječ o trubi i trubačima, nego o ukupnom sadržaju koji sugerira najavni plakat, i koji je nespojiv s onim što se naziva spomenikom kulture i graditeljstva nulte kategorije.

Opet je Mirko drug s Partijom

I sad se potvrdilo moje "proročanstvo" o "dragačevskim trubačima" koje će Partija i drug Mirko dovesti u Slavonski Brod. Naime, prije šest - sedam godina (tada je, zahvaljujući na dodijeljenom statusu počasnog građanina, tijekom svečane sjednice Gradskog vijeća, uvaženi akademik Dubravko Jelčić, izrazio vjeru kako će Slavonski Brod, zahvaljujući Mirku Duspari i dalje biti ˙tvrđava frankovačka´) na nekada važnom brodskom portalu, napisao sam kako glazba koja je izvođena za vrijeme svečane sjednice nedvojbeno upućuje na to da ćemo za koju godinu u Slavonskom Brodu imati „dragačevske trubače". Opet je Mirko drug s Partijom. Kao i tada. Iskreno, žao mi je što sam bio u pravu.

A onda su, početkom devedesetih, gotovo na mjestu današnjeg derneka, zbog probuđenog duha Kosova i Gazimestana, poginuli mladi Brođani koji su voljeli Slavonski Brod.

U čemu je problem?

Grad određuje uvjete najma svojih prostora i morao je kod prenamjene Kapelanova stana postaviti se određeno prema sadržajima koji su za taj prostor primjereni. Vlasnik ugostiteljske djelatnosti u Kapelanovom stanu, što je i logično, rukovodio se i rukovodi se principom dobre poslovne politike. I tu, kad se ne bi radilo o tako važnom spomeničkom kompleksu, ne bi bilo zamjerke. Ovako, kao građanin, zamjeram mu izostanak građanske obzirnosti.

Srbijanski trubači i Srbijanci općenito ovu vrstu glazbe snažno povezuju sa svojom izvornom narodnom glazbom i kulturom. Na takvim svirkama se srbuje, a tko ne vjeruje, za potvrdu toga treba pogledati galeriju fotografija "Sabora u Guči". 

O srpskom poimanju trube, kao važnog obilježja njihovog folklora, govori situacija u kojoj je, po pisanju beogradskih ´Večernjih novosti´, najpoznatiji proeuropski orijentirani srbijanski političar, Čedomir Jovanović, u Guči „morao da se probije kroz hiljade ljudi pod šajkačama, sa kokardama. U jednom trenutku bio je okružen grupom mladića u majicama s natpisom "Ultra četnici”. Tom prilikom netko mu je dobacio: "Za četnika početnika nikad nije kasno!”.

Ovaj događaj u Capellano birtiji, jer ovim događajem baš birtija će postati, smatram antipodom završetku brodske proslave ulaska u EU i vraćanjem na kraj osamdesetih. Naime, 1989. godine, „Šidski trubači", ili njima slični, su na i oko brodske tržnice trubama, s šajkačama na glavi i zavrnutim opancima, "budili" srpski narod. A onda su, početkom devedesetih, gotovo na mjestu današnjeg derneka, zbog probuđenog duha Kosova i Gazimestana, poginuli mladi Brođani koji su voljeli Slavonski Brod.

Rat je iza nas i u Slavonski Brod doista može doći tko hoće u njemu tražiti svoju publiku. Ali scenografija za ovu vrstu folklora, brodska Tvrđava jednostavno nije.