Prema Heideggerovom vrhovnom zakonu mišljenja, svakom biću, kao takvom pripada, identitet, jedinstvo sa samim sobom. Slijedom - etničkom i nacionalnom identitetu pripada etničko i nacionalno biće. Kulturna raznolikost, ne samo današnja multikulturalnost stvarnog i, jednako, virtualnog, nego do najstarijeg traga ljudske kulture, svugdje i kroz sva vremena svjedoči i činjenicu etničke (iz koje prethodna proizlazi) raznolikosti. To, pak, ne podrazumijeva, štoviše, zbog niza različitih razloga, teško je igdje pronaći i najmanju ljudsku zajednicu kojoj bi bilo svojstveno takozvano 'jedinstvo krvi i porijekla' koje bi, gotovo nužno podrazumijevali autonomni iskaz jedinstvenog etničkog i(li) nacionalnog bića. Ovaj antropološki aksiom, već kroz povijest, a pogotovo u postmodernom propitkivanju podvojenosti, temelj je svim pokušajima definiranja arbitrarnog, dakle promjenjivog, i nužnog, odnosno onoga što se nikakvom arbitražom mijenjati ne može.

F. de Saussure: "Značenja riječi su arbitrarna, odnosno proizvoljna, pa ipak, zbog općedruštvenog konsenzusa – jezik nije sfera semantičkog kaosa te ljudi ipak uspješno komuniciraju, sporazumijevaju se i znaju što drugi ljudi govore."

Arbitrarnost je najprisutnija u postmodernoj filozofiji jezika. Po Ferdinandu de Saussureu značenja riječi su arbitrarna, odnosno proizvoljna, pa ipak, zbog općedruštvenog konsenzusa – jezik nije sfera semantičkog kaosa pa ljudi ipak uspješno komuniciraju, sporazumijevaju se i znaju što drugi ljudi govore.

Arbitrarna, a ne pravna Hrvatska

Život u suvremenoj Hrvatskoj, od njene obnove kao međunarodno priznate države pa naovamo, ipak pokazuje kako pojedine važne riječi i pojmovi podložniji su arbitrarnosti nego društvenom konsenzusu. Tako pojam ćirilica jednima znači jedno, drugima drugo. „Za Dom!" povijesni je poklič junaštva hrvatskog naroda, za jedne – pozdrav nacifašističke vojske NDH, za druge. Brak je sakrament, jedan od temelja vjere u pravoslavlju i katoličanstvu, ta u svim abrahamskim religijama predstavlja životnu i obiteljsku zajednicu muškarca i žene. Konsenzusa nema, arbitrarnost na štetu velike većine stanovnika Hrvatske koji se izjašnjavaju vjernicima, ne dolazi u obzir, i tu je referendum o ustavnoj definiciji braka. Jasno da ću mu pristupiti.

Iracionalni bijes (kao da može i biti drugačiji!)

Razumijem uzroke i podlogu bijesa dijela hrvatske javnosti i, osobito, razumijem zbog čega su izjave i potezi ministra Željka Jovanovića, vezani uz nogometnu utakmicu Hrvatska – Island, takvi kakvi jesu, te da su Vladi bliski mediji, orkestrirano, pokrenuli medijski linč protiv hrvatskog reprezentativca Josipa Šimunića. Taj bijes je iracionalan i zato - opasan. Opasan je za demokraciju i razvoj društva u kojem politička arbitrarnost konačno treba ustupiti mjesto zakonima i propisima. Naime, nasuprot Jovanovićevoj ocjeni i ocjeni Pučke pravobraniteljice, u odnosu na legislativu, na ovaj 'incident' gledam kao što su ga ocijenili i jedini po Zakonu o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima nadležni - Policija i Organizator utakmice, a hrvatsko pravosuđe već je donijelo presude u slučajevima uporabe ovoga pokliča – nije kriv. Obrazloženje – nije fašisitčki pozdrav, već iskaz povijesne hrabrosti hrvatskoga naroda, od Nikole Šubića Zrinskoga, do Domovinskoga rata. Prisjećam se kako smo, zajedno s Markom Perkovićem Thompsonom, tim usklikom započinjali pjesmu „Čavoglave", pjevali ju i međusobno se hrabrili, kako bismo, nikako ili slabo naoružani, mogli ići na jugo-srpske i četničke tenkove, kako bismo imali hrabrosti stati pod njihove zrakoplove i helikoptere.

Za Dom sam bio i ostat ću!

Razumijem i svjestan smo kako poklič „Za Dom!" u manjem dijelu hrvatskih građana izaziva neugodu, budi ružna sjećanja, asocira ih na Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku, na stradanja svih onih koji su zatvarani ili ubijani samo zato što su drugačije političke opcije, druge nacije, vjere ili rase. Činjenica jest da nisu stradali zbog tog pokliča, a ponavljam, stariji je i od ustaša i od NDH, i ustaše su ga samo inkorporirale u svoj pozdrav u kojem je na prvom mjestu, dakle i važniji, bio iskaz spremnosti poginuti za Poglavnika.

Josip Šimunić definitivno nije pozdravljao ustaškim pozdravom. Jednako kao što ni ćirilica, definitivno, nije ta koja je, sama po sebi, razorila Vukovar, pobila tisuće branitelja i nevinih civila – muškaraca, žena, djece, staraca. Ali, kao što ćirilica nije sredstvo ratnog zločina i genocida, već samo budi ružne asocijacije na stradanja Hrvatske i, posebno, hrvatskog Vukovara, tako ni poklič „Za Dom" nije sredstvo ili oruđe smrti iz doba NDH. Na koncu konca, Dom je skraćeni, poetski naziv za Domovinu, za Hrvatsku, pa je, u svojoj proširenoj varijanti i dio službene himne Republike Hrvatske. Pitam se, hoće li nekome pasti na pamet i nju zabraniti, odnosno sankcionirati one koji ju pjevaju!? Hoće li 'prepokriti' crkvu Svetoga Marka jer dnevno gledaju na povijesni hrvatski grb na njenom krovu koji je bio dio ustaškog grba? Jesu li im Dom i Domovina prihvatljivi samo ako se vežu uz neka druga imena ili pojmove? Možda „Za Dom(ovinu) s Titom – Naprijed!"!?

Uzbuna je u redovima vladajućih, i vjerojatno ne bi bilo drugačije ni da je sadašnja oporba na vlasti, jer ovi referendumi daju naznaku kraja partitokracije i pokazuju da je hrvatska nacija na putu sazrijevanja u poimanju demokracije.

Umjesto oporavka i pročišćenja - ideologizacija 

Brak, ćirilica, Šimunić… vladi Zorana Milanovića, kojoj očito nije važan pravni poredak ove zemlje, gospodarski oporavak, moralno pročišćenje, samo su sredstva za ideologizaciju društva.

Uzbuna je u redovima vladajućih, i vjerojatno ne bi bilo drugačije ni da je sadašnja oporba na vlasti, jer ovi referendumi daju naznaku kraja partitokracije i pokazuju da je hrvatska nacija na putu sazrijevanja u poimanju demokracije. Oni koji, pod bilo kojom izlikom, pružaju otpor referendumima, mentalno su okoštali u "pluralizmu mišljenja i 'demokratskom' centralizmu odlučivanja". Pitanja izostanka uspješnih politika, što za posljedicu ima ovakvo gospodarsko i socijalno stanje,  važna su i kratkoročno najvažnija pitanja. Dugoročno važna su i druga pitanja, osobito ona koja se tiču etike, duhovnog i biološkog stanja nacije, jer kako ih budemo uređivali ili 'uneređivali' sada, u skoroj budućnosti mogla bi se snažno odraziti i na druge sfere života.

Fašizam je agresivan, napadački, osvajački. Onaj tko brani svoje, ne može biti fašist. Upitno je što je s onima koji napadaju i zalaze u prostor drugih, a brak je imanentan vjernicima, ljudima konzervativnih stavova. O homo i svim drugim oblicima zajedničkog života nemam mišljenje. Zapravo ga ne želim iznositi. To je njihov život, a ne moj. Zato, poštujući druge i drugačije, ne pristajem na arbitrarnost u temeljnim pitanjima svojega identiteta i složan sam sa svima kojima je stalo do očuvanja kolektivnog identiteta.