21. studenoga 2003. godine u 23:00 sati, definitivno se odjavljujući s njega, na T-portalovom forumu „Politika" napisao sam: Hrvatskoj će se, nakon velikosrpske pobune i agresije Srbije na Hrvatsku, dogoditi najveće zlo – pobijedit će Ivo Sanader. Nažalost, vrijeme je pokazalo kako sam tada bio u pravu.

2003. bio sam u procjepu: radovati se gubitku izbora šesteročlane lijeve, anacionalne, štoviše ponekad i protunacionalne ljevice, ili zdvajati nad pobjedom HDZ-a kojeg vodi Ivo Sanader. 

Najteže je biti general poslije bitke (ako si ju izgubio)

Na čemu sam temeljio takvu procjenu? Danas je teško nešto više, osim općeg dojma i intuicije, navesti a da ne bih upao u zamku poopćenog sarkazma „Lako je biti general poslije bitke!". E pa nije! Zapravo, najteže je biti general, ako si bitku izgubio. A ja sam tog dana pretposljednjeg mjeseca daleke 2003. znao kako je moja bitka na forumu izgubljena, kako sam na jednoj strani bio sam, osamljen, ispljuvan, a na drugoj strani bili brojni, manje-više meni nepoznati pojedinci, građani Hrvatske, birači, ali listom su fascinirani Sanaderovom pojavom, njegovom poliglosijom, retorikom katkad začinjenom stisnutom šakom, a katkad šeretskim osmijehom, namigivanjem i dosjetkama. Kao hrvatski nacionalist i desničar bio sam u procjepu: radovati se gubitku izbora šesteročlane lijeve, anacionalne, štoviše ponekad i protunacionalne ljevice, ili zdvajati nad pobjedom HDZ-a kojeg vodi Ivo Sanader. I tada, kao svježe umirovljeni časnik, hrvatski branitelj, uključio sam se u Hrvatski blok.

Detuđmanizacija i 'retuđmanizacija'

Temeljni razlog ulaska u HB bila je takozvana 'detuđmanizacija' koju je, svako na svoj način, ali zajednički, provodio tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić i novoizabrani predsjednik Vlade RH Ivo Sanader. Jedini joj se suprotstavljao Ivić Pašalić, čovjek kojem je na unutarstranačkim izborima, uz pomoć kasnije osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša, Sanader pokrao glasove i time definitivno promijenio pravac u kojem Hrvatska ide politički ali i gospodarski.

Politički i gospodarski program Hrvatskoga bloka nije bio prihvaćen od birača, a Mesića i Sanadera, nakon isteka njihovih prvih mandata,  građani su još jednom izabrali za dvije najviše funkcije u Državi. HB se ugasio. Nakon iskustva na stranačkim dužnostima od temeljnog ogranka do člana Go, predsjednika ŽO, člana Glavnog odbora, predsjednika izbornoga stožera za V. izbornu jedinicu i 3. na listi kandidata za Sabor, u meni se ugasila želja za bavljenje aktivnom politikom. Pa i sada kada je aktualna 'retuđmanizacija' Hrvatske. Možda baš zato. Naime, 'detuđmanizacija' se doista praktično provodila. Beskompromisno. A 'retuđmanizacija' je samo ješka, mamac, za somove i sitniju ribu. Tuđman, naime, nije želio dvije Hrvatske.

S Rive na ušće Vuke

Zašto dasnas o tome razmišljam? Zašto tako? Odgovor je vrlo jednostavan – zbog straha. Bojim se. Bojim se da se nekritička, oduševljena masa sa splitske Rive samo preselila na ušće Vuke u Dunav. Bojim se jer osjećam kako će najveći broj onih koji zdušno zagovaraju 'vukovarsku Hrvatsku' već sutra ili za koji mjesec biti razočarani i pljuvati i po institucijama i po Hrvatskoj. A Hrvatska je za me sveto tlo. Na nju se ne pljuje. Ni kada njome vladaju Ugri, ni Habsburgovci, ni Karađorđevići, ni Pavelić, ni Tito, ni Tuđman, Račan, Sanader… ni Milanović, niti itko budući. „Poljubi zemlju po kojoj hodaš, poljubi zemlju – ona ti ništa nije kriva!" pjeva legenda Mišo Kovač.

Bojim se da se nekritička, oduševljena masa sa splitske Rive samo preselila na ušće Vuke u Dunav. Bojim se jer osjećam kako će najveći broj onih koji zdušno zagovaraju 'vukovarsku Hrvatsku' već sutra, ili za koji mjesec, biti razočarani i pljuvati i po institucijama i po Hrvatskoj.

Hrvatski narod neotklonjivo izumire. Narodi su stvarali države, ali ih nikada nisu sačuvali. Ni države, ni integralni povijesni niti etnički teritorij. Samo nacije mogu opstati. I nacije samo mogu sačuvati državu i teritorij. Od Milorada Pupovca i Ive Josipovića bilo bi suludo očekivati doprinos stvaranju hrvatske nacije. Kao i svakoga drugog koji računa na kratkovidnost svojih birača a koji mu omogućuju ostvarivanje kratkoročnih i sebičnih ciljeva. Koji žive od dnevne politike a ne žive za politiku. Onu što predstavlja dugoročne interese. Povijest političkih procesa na prostorima Hrvatske je povijest, kako reče Benjamin Tolić, centrifugalnih i centripetalnih silnica. I kad god ove potonje pokažu naznaku da bi mogle uspjeti, da bi nacijom mogao biti nàdrāšten narod, centrifugalne silnice, uglavnom na smišljeno izazvanim antagonizmima, naprave nepremostive prepreke i od nacije, nama, nacionalistima, ostaje samo san.

"I Have A Dream"

U tom snu svatko pjeva svoje pjesme, igra svoja kola, ponosi se svojim književnicima, ali beskompromisno voli, cijeni, poštuje Hrvatsku, njenu zastavu, njenu himnu, njene zakone. Veliki Hrvati ne upiru prstom ni u koga i nitko drugi im nije kriv za stanje u Državi jer – drugih nema. Kao u Francuskoj, recimo. Americi. Ili u Brazilu. Ili… Jednostavno - nema velikih i malih Hrvata. Nema vukovarske Hrvatske jer ona podrazumijeva i drugu, drugačiju, suprotstavljenu Hrvatsku. Inače, sama po sebi, nema svrhe, smisla.

Ne očekujem čestitke za ovakav istup. To nikako. No, znam – osuda će biti. Ponajprije od 'velikih Hrvata' koji najčešće ništa značajno u životu napravili nisu, i sami za se i o sebi nemaju nikakvo mišljenje jer svoju 'velikost' doživljavaju samo u smislu veličine čopora, klana, tabora, kojem pripadaju. Među njima puno je mojih poznanika, suboraca iz Domovinskoga rata, prijatelja… Unaprijed mi ih je žao zbog razočaranja koje će doživjeti.