Iako je njegova genijalna alegorija „Povijesti spasenja" koju Sagrada Familia u Barceloni prikazuje ukupnošću arhitektonskih obilježja neogotičke katedrale (gradnja je počela krajem devetnaestoga, a bit će završena tek oko sredine 21. stoljeća!) s osebujnim arhitektom Gaudiom i drugim njegovim secesijskim kolegama, a s njim se po „razigranosti", uz radikalniju uporabu boja, najbolje može usporediti Hundertwasser, prestaje razdoblje tradicionalnog pristupa gradnji i funkcionalnoj ornamentici. Moderna arhitektura rodočelništvo ima u Bauhausu i Le Corbusieru početkom tridesetih godina prošlog stoljeća. Na preobražaj crkvene gradnje možda najupečatljivije ukazuje primjer Le Corbusiera i njegove crkve Notre Dame du Haut, ili Ronchamp u Ronchampu, Francuska, 1955.

Generalno ne postoji izvorni katolički stil

Rimske bazilike, hramovi, mauzoleji ... jer su, kao građevine s izvorno drugačijom namjenom, prihvaćanjem kršćanstva kao državne religije, pretvarani u kršćanske crkve, preteče su kršćanske arhitekture.

Modernost suvremene kršćanske arhitekture suprotstavljena je tradicionalnoj koja je, u smislu arhitektonskih elemenata i upotrebe tradicionalnih prirodnih materijala, zapravo formirana prije kršćanstva. Naime, rimske bazilike, hramovi, mauzoleji ... jer su, kao građevine s izvorno drugačijom namjenom, prihvaćanjem kršćanstva kao državne religije, pretvarani u kršćanske crkve, preteče su kršćanske arhitekture, od Michelangelovog konačnog dizajna bazilike Svetog Petra, pa kroz njenu daljnju povijest sve tamo do već spomenutog Bauhausa, Le Corbusiera, Hansa van der Laana, O'Neila Forda, Otta Wagnera, Sigurda Lewerentza, Williama Schickela i drugih.

Ne može se govoriti ni o karakterističnoj modernoj katoličkoj arhitekturi jer, pored jedinstvene i dominantne strukture upravljanja Crkvom, evidentan je utjecaj protestantskih zajednica, iz čijih tradicija potekli su gotovo svi nabrojani i većina nespomenutih modernih arhitekata (pa odatle i protestantski korijeni modernističke crkvene arhitekture). Različitosti vanjskog i unutrašnjeg izgleda novih crkava doprinosi bogatstvo i raslojenost unutrašnjeg crkvenog života kroz različite redovničke zajednice kao i prilagodbe specifičnim civilizacijskim i kulturnim sredinama u kojima Crkva djeluje te, zbog toga, različitim mogućnostima pastoralnog, župnog djelovanja. Uz to, postoji potreba gradnji novih katedrala, pa su to dodatni razlozi za takvo stanje.

Od cistercitskog minimalizma do modernističke umjetnosti

Crkvena arhitektura, uz rjeđu uporabu određenih citata iz tradicionalizma, danas se kreće u vrlo uskom rasponu od srednjovjekovnog cistercitskog minimalizma, do ograničene apstrakcije i modernističke umjetnosti.

Uloga crkvene arhitekture prije je humanistička, nego ukrasna, i zato njena emanacija ide u pravcu šire ideje o prirodi ukupne stvarnosti, a ne svojevrsnom „cheerleadingu" ispraznog tradicionalizma. Nakon radikalne sekularizacije zapadnog društva Corbusier i posljednji direktor Bauhausa, Ludwig Mies van der Rohe, na tom pravcu pokušavali su pomiriti i objediniti te ideje. Zanimljivo je kako niti jedan od njih nije bio kršćanin, ali su u prirodi vidjeli nešto veće od nje same. Zapravo, puno onoga što najčešće razrađuje teologija i ezoterične filozofije.

Rascjep između simboličkih i instrumentalnih oblika prikaza, jer se prethodni bavi smislom, vrijednošću i svrhom, a drugi tehnikom i sposobnošću razumijevanja i preustrojavanja prirodnog svijeta, koliko god bio dubok na supstancijalnoj razini, možda  je u praksi najbolje premostio Mies u projektiranju Campusa of the Massachusetts Institute of Technology (MIT Campus) jer je, prijateljujući graditeljem crkve St. Fronleichnam u Aachenu Rudolfom Schwarzom i raspravljajući s njim o crkvenoj gradnji, od njega, ne samo puno preuzeo ideje na načelnoj razini, već neka rješenja i praktično ugradio u svoje projekte.

Proizvod ljudskog genija i božanskog nadahnuća

Statika, kao glavni problem gradnje u visinu i gradnje širokih lađa, nije priječila graditelje gotičkih katedrala u postizanju impozantnih visina zvonika, ili gradnju vrlo visokih i vrlo širokih svodova kao što je u katedrali Notre-Dame u Chartresu.

Pojava novih i inovacije kod uporabe starih materijala (prenapregnuti beton, čelik, staklo, lamelirano drvo, umjesto lijevanih, valjani i vučeni te specijalno dorađivani metali) dala je krila mašti. Ipak, zanimljivo je kako u razdobljima gradnje, osobito gotičkih katedrala, statika, kao glavni problem gradnje u visinu i gradnje širokih lađa, nije priječila graditelje postizanju impozantnih visina zvonika kao što je onaj na Ulmer Münster (katedrali) u rodnom mjestu Alberta Einsteina Ulmu u Njemačkoj. Ili gradnju vrlo visokih i vrlo širokih svodova kao što je u katedrali Notre-Dame u Chartresu gdje je visina glavne lađe 37, a bočnih lađa 14 metara a lađe, od kojih je središnja duga 130 metara, nadsvođena lukovima impozantnog raspona - do 46 metara.

Nevjerojatna je društvena uloga izgradnje takvih objekata u tada siromašnoj i zaostaloj Francuskoj. Naime, Atila Barta, jedan od urednika časopisa „Nova akropola" tvrdi kako su „rijetko se kada u povijesti ponovili sličan optimizam i kolektivno sudjelovanje u izgradnji sakralnih obje­kat", odnosno kako je „očito da su idejni začetnici i graditelji postigli svoju namjeru - izgradnjom katedrala pokrenuti ljude, od najsiromašnijih do najimućnijih, kako bi kroz vlastito sudjelovanje otkrili ili obnovili temeljni smisao religije, a to je, kako i etimologija riječi religija kaže, povezivanje, sjedinjavanje (sa samim sobom, s drugim ljudima, s Bogom)."

Moderna crkvena arhitektura nije nadreligijska

Nasuprot tome, moderna crkvena arhitektura nikako se ne bi mogla nazvati svetom, nadreligijskom, božanskom, proizvodom ljudskog genija i božanskog nadahnuća - za cijelo čovječanstvo (kako „tajnu" katedrale u Chartresu, zbog njenog savršenstva, atribuira povjesničar dr. Branimir Bunjac).

Ne stremi uvis jer su projektanti svjesni da bi bitka sa sadašnjim, ali i budućim superneboderima koji će ju u budućnosti okruživati, unaprijed bila izgubljena. Zato se, nastojeći svaku od njih uklopiti u specifičan arhitektonski ambijent u kojem jesu, arhitekti koji puta „igraju" s ljuskama, plohama, ovakvog ili onakvog materijala kojeg suvremena industrija i znanost nudi, torziranjem čitavih segmenata u odnosu na bazu gdje se stvaraju visoke koncentracije napona u odnosu na statičko središte objekta. Ovakve „igre" arhitekata označile su razdoblje pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Danas je i profana i sakralna arhitektura najčešće jednostavnih ravnih linija i jednostavnih ravnih ploha. Izvana djeluju smirujuće, a sva spektakularnost je u unutrašnjem prostoru gdje autori manje ili više igraju na manipulaciju svjetlošću bez obzira je li ona umjetno stvorena instalacijom osvjetljenja, ili preciznim usmjeravanjima vanjskog, prirodnog svjetla prodire u unutrašnjost objekta.

U skladu s prenošenjem kršćanske priče

Gradnja nove crkve povezuje sve brojnije stanovništvo koje se u naselje naselilo u rasponu od posljednjih tridesetak godina i, makar među članovima župne zajednice Župe Blaženog Alojzija Stepinca, u vremenima posvemašnje depresivnosti, stvara ozračje posebnog optimizma.

I takva rješenja privlače poglede i u skladu su s prenošenjem kršćanske priče. Štoviše, ako u izboru materijala, tehnici gradnje, tehnicranosti upravljanja funkcijom rasvjete, zvuka… i jesu nova ili novija, nipošto nisu bez povijesnog izvora pa i u starohrvatskim romaničkim sakralnim objektima. Posebno mislim na crkvicu Svetog Križa koja je i u rješenju crkve Hrvatskih mučenika na Udbini poslužila autoru Nikoli Bašiću kao uporište za tezu kulturnog kontinuiteta našeg naroda koju on potkrepljuje transformiranjem arhetipskih formi koje su obojile taj identitet.

Unutar suvremenog poimanja crkvene arhitekture

Nova crkvaBlaženog Alojzija Stepinca u slavonskobrodskom Naselju Andrije Hebranga po svemu se uklapa u ovo promišljanje o takvom tipu građevina, odnosno, ni manje ni više nije izvan suvremenog poimanja crkvene arhitekture. Ispunjava sve zahtjeve funkcionalnosti, estetike, uklapa se u postojeću arhitekturu i, što je najvažnije, njena gradnja, u skladu s Bartinim stavovima o društvenoj ulozi gradnje katedrale u Chartresu, povezuje sve brojnije stanovništvo koje se  u naselje naselilo u rasponu od posljednjih tridesetak godina i, makar među članovima župne zajednice Župe Blaženog Alojzija Stepinca, u vremenima posvemašnje depresivnosti, stvara ozračje posebnog optimizma.