Ne prizivajući cenzuru, tražim od države neka samo prestane štititi ovakve besmislice te provede bar dekriminalizaciju lakih nota.
Postoji li još uvijek umjetnost? Je li davno došla svom kraju i umrla? Prema
Hegelu sve je podložno promjenama. Sve što ima trenutak nastanka, mora imati i kraj. Umjetnost je umjetnost, samo ako je slobodna od svega izvanjskog, neumjetničkog. Je li umjetnost umrla onoga trenutka kada je prvi slikar primio naknadu za svoju sliku, kada je skladatelj prihvatio kraljevu nagradu za kantatu? Veći dio srednjeg vijeka umjetnost je uglavnom bila u službi Crkve i njenog nauka. Sekularizacija koja je otpočela za renesanse i dovela do nastanka moderne, pomogla je umjetnosti otrgnuti se tom utjecaju. Mislilo se kako djela
Marcela Duchampa i dadaista predstavljaju definitivni kraj umjetnosti, ali iznjedrili su
pop-art i druge moderne umjetničke pokrete. U glazbi,
Edgar Varese i
John Cage u svoje su skladbe uveli šumove te time zanijekali privilegirani status zvukova proizvedenih glazbenim instrumentima.
Pa da iz kolica vire
crte tvoga lica
Ajajajajajaj čujem zoveš me
Neka, neka
Ajajajajajaj odgovara jeka, jeka
Sijamski blizanci, Magazin
Ideje Bauhausa o ukidanju razlike između umjetnosti i zanatstva, o „produhovljenju" puka kroz upotrebu pomno dizajniranih predmeta, pokućstva i građevina, trebale su pridonijeti uzletu i omasovljenju umjetnosti. Istaknuti član, Hannes Mayer, gorljivi komunist, stavio je potrebe društva u prvi plan, ispred autorovog ega – cilj je bio ostvarenje sna o kreiranju anonimnog objekta za moderni svijet. Njihovi Walter Gropius i László Moholy-Nagy inzistiraju na jedinstvu „umjetnosti i tehnologije" te razvoju industrijskog duha. Jesu li upravo ove intencije Bauhausa zabile zadnji čavao u lijes umjetnosti te dovele do onoga što je još 1918. anticipirao naš A. B. Šimić, kada je napisao: „Moderna je umjetnost postala industrija, umjetnici zanatlije." ?
U trenutku kada su autorov ego i naplata autorskih prava postali važniji nego „hrana za dušu", kada su intelektualno vlasništvo i patenti postali važniji od „težnje za napretkom", umjetnost i znanost postale su industrija, njihovi akteri monopolisti "znanstvene" i "umjetničke" industrije te posebno industrije „zabave", a njihove kreacije najobičnija roba. „Kreativci" i korporacije koje ih zastupaju vode specijalni rat protiv puka, posebno nakon širenja Interneta. Poput edenskog vrta, prepunog slatkih plodova, nadomak ruke, a opet zabranjeni, uvode nas u napast kušanja bez kazne. No, kako smo nedavno mogli vidjeti, neovlašteno korištenje tuđeg intelektualnog vlasništva povlači sankcije. Nedugo po tom, pojavili su se različiti medijski komentari, koji negiraju kaznenu odgovornost pozivajući se na članak 82. Zakona o autorskim i srodnim pravima, koji ipak samo u slučaju posjedovanja legalno pribavljenog djela dopušta njegovo kopiranje na drugi medij. Skinut sa Interneta ili pribavljen na neki drugi način: primjerak knjige, računalnog programa, glazbe, filma ili nekog drugog autorskog djela, bez dopuštenja autora i/ili bez plaćanja naknade, predstavlja inkriminirajući dokaz koji prekršitelju može donijeti drakonske kazne. Dobrohotni sudac može tek načiniti stupnjevanu distinkciju između tri najčešća scenarija kršenja autorskih prava:
- privatnom, kućnom konzumacijom,
- stjecanjem dobiti neovlaštenim korištenjem unutar poduzeća i
- neovlaštenom distribucijom tuđih uradaka.
Iako, kako sam već pisao, u nas još nema certificiranih računalnih forenzičara, očito ih ima dovoljno u Interpolu i drugim organizacijama kojima smo pristupili. Valja pomno pročitati i pravila pojedinih Internetskih servisa poput YouTube-a, koji bez obzira na mnoštvo dostupnih programa za skidanje video priloga, izričito zabranjuje skidanje onih pored kojih se ne nalazi oznaka „Download". Vrijedi jednostavno internetsko pravilo: „ako nisi platio – bolje nemoj skidati!"
No, i legalno pribavljanje sadržaja negdje predstavlja problem. Moderni načini distribucije sadržaja, poput iTunes i sličnih, nisu dostupni u svim zemljama. Zbog toga, u nekim od tih zemalja, iz revolta se ne štite autorska prava stranih umjetnika, poput zemalja bivšeg Sovjetskog saveza: Rusija, Gruzija, Uzbekistan, Ukrajina itd.
Ipak, niti na razvijenom zapadu nema općeg suglasja po pitanju zaštite intelektualnog vlasništva i autorskih prava. Oni koji u tome vide samo teror bogatih monopolista nad siromašnima, pozivaju se na kontroverze članka 27. Opće deklaracije o pravima čovjeka UN iz 1948. godine, koji glasi:
„Svatko ima pravo slobodno sudjelovati u kulturnom životu svoje zajednice, uživati u umjetnosti, pridonositi znanstvenom razvoju i koristiti njegove prednosti.
Svatko ima pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa od bilo kojeg znanstvenog, književnog ili umjetničkog djela kojemu je autor."
Oponenti svemoćnom copyrightu znatno veći značaj daju prvom pasusu ovog članka. Oni drže kako zaštite interesa pojedinih autora mogu ugroziti te eliminirati siromašne iz kulturnog života ili ih doslovno fizički eliminirati (zaštićeni lijekovi, cjepiva, medicinski postupci …). Sljedbenici takvih ideja posebnu pozornost pridaju „javnom vlasništvu" te su osmislili cijeli niz alternativnih licenci i pravila za distribuciju znanja i umjetnosti: Creative Commons, Copyleft, Free Music, Open Content, Open Source, Free Art i ostali oblici slobodnog sadržaja. Navedeni pokreti i „licence" tek su u povojima i imaju relativno mali broj sljedbenika. Ostaje nam za vidjeti hoće li se u budućnosti, kao reakcija na nezajažljivu pohlepu nekih multinacionalnih korporacija i pojedinaca, povećati broj njihovih pristaša.
Vidimo, o svakome tko udari u tamburu, nažvrlja nekakve bezvezne stihove ili snimi amaterski video uradak, država svesrdno skrbi štiteći njegovo autorsko pravo. No što s nama ostalima, manje kreativnima, koji smo nemilosrdno, na svakom koraku, izloženi besmislicama poput ove navedene u okviru. Običan, mali čovjek mora se duboko koncentrirati kako ne bi potaknut takvim neumnostima polupao sve oko sebe i izgubio zdrav razum. Ne prizivajući cenzuru, tražim od države neka samo prestane štititi ovakve besmislice te provede bar dekriminalizaciju lakih nota.
