Podatak iz travnja mjeseca, kako je prvi puta, od kada se istraživanje gledanosti provodi, porastao broj onih koji uopće ne gledaju televiziju, pri čemu je sam postotak manje bitan od trenda, puno govori. Na televiziji najgledaniji su sportski sadržaji, a u ostalim medijima - tiskanim i portalima – uz sport, čitatelje najviše zanimaju trivijalni sadržaji.

Pisati istinu, biti u službi javne riječi, iz položaja novinara, bio stručno obrazovan, ili samo poštivao struku, ma koliko istina nekome odgovarala ili ne odgovarala, može se svrstati u rijetka vrhunska zadovoljstva na području intelektualnih poslova. 

Rijetko vrhunsko zadovoljstvo 

Ljudi su prezasićeni takozvanim ozbiljnim temama koje bacaju u depresiju i okreću se laganijim, trivijalnijim i zabavnijim sadržajima", smatra Darja Kupinić Guščić, direktorica Media neta koji je proveo i prezentirao istraživanje. 

Pisati istinu, biti u službi javne riječi, iz položaja novinara, bio stručno obrazovan, ili samo poštivao struku, ma koliko istina nekome odgovarala, ili ne odgovarala, može se svrstati u rijetka vrhunska zadovoljstva na području intelektualnih poslova. 

Topla je voda kako su izvrsni rijetki. Jednako – valja biti svjestan kako su rijetki i oni koji razumiju i koji su oslobođeni kompleksa, predrasuda, klišeja… pa je upitno je li 'isplativo' trošiti energiju na one koji to, realno, ne zaslužuju. 

Trendovska naklonost temama i uradcima prosječne ili ispodprosječne vrijednosti prevladavajuća je u prosječnog gledatelja, slušatelja, čitatelja, jer takav nema ni vlastiti ukus niti vlastito mišljenje i stav. 

Takvi će se, možda, i kleti kako vole izvrsne, a zapravo, potajno iščekujući, unaprijed, zlurado se cerekaju njihovoj grešci, a u njihovom padu pronalaze opravdanje i vlastite prosječnosti, ili neuspjeha. 

Teme 

Dvoumeći o smislu pisanja, ili ma kojeg drugog kreativnog stvaranja, u okolnostima kada, kao autor, nisam siguran u utjecaj vlastitoga rada na, ako ne suštinske promjene u skladu s mojim poimanjem dobra, a ono makar koliko toliko poboljšanje općeg stanja, načina razmišljanja, usredotočenja pozornosti na određeni problem… pitam se ima li smisla stvarati za tu manjinu koja tek neznatno diže prosjek intelektualnoj, duhovnoj i općoj moralnoj konstelaciji. U dilemi živjeti, ili ploviti, nije moja odluka ploviti jer, kako mudrost veli, izbora i nema – ploviti se mora, živjeti ne.

Shvaćanjem obvezom stjecaj okolnosti nastale dokolice u kojoj živim, i Bogomdanu sklonost pisanju, usmjeriti u koncept angažiranog stvaralaštva, promicanje deklariranih vrijednosti slobodnog, demokratskog društva u kojem je pojedinac iznad svih u vlastitome pravu, ali tek uvažavajući i pravo svakoga i svih na istu poziciju - shvaćam i pravo prosječnoga na prosječnost. Pa i na to da takvi novine čitaju od zadnje prema prvoj strani, a na portalima, pa i na ovom, i do tri puta više pregledaju članke o sportu ili one koji opserviraju ustaljena događanja s područja 'crne kronike' u odnosu na, recimo, stručan, kritički osvrt novinarke na neki važan glazbeni događaj.

Ako na jednoj strani imamo permanentnu i najveću brigu medija, koja je, zapravo, briga njih o njima samima, da nas uvjere u ideju o svojoj vjerodostojnosti, a na drugoj strani novinara kojem je imanentan koncept angažiranog stvaralaštva i koji se teško može zadovoljiti „objektivnim prenošenjem stvarnosti", do srži ogoljelom vijesti - imamo procijep. Nad procjepom su nadvijeni gotovo isključiva briga o ostvarivanju „prisutnosti na mjestu događaja" koja zasjenjuje pitanje o implikacijama „proizvedene stvarnosti" za društvo u kojem se ona pojavljuje (prema Zlatan Krajina) i, na drugoj strani procjepa, širi su narativni obrasci angažiranog novinara, u kojima se, nerijetko, „svađa s viješću" (prema jednom filmu koji je prošli tjedan, u noćnom terminu, prikazan na Javnoj TV).

Ostati pozitivan i konstruktivan

Temeljna dilema je - kako, u zahtjevu za objektivnim izvješćivanjem, progovoriti protiv nečega, a ostati pozitivan i konstruktivan? Ili u korist nečega, a ne biti navijački pristran? I, uz to, čitateljima zanimljiv. 

I jedno i drugo, dakle i teme i dileme, nužno je uklopiti u, odnosno pomiriti s uređivačkim smjerom. Ponekad je to gotovo nemoguća misija. Na relativno ograničenom prostoru, kakav je Slavonski Brod, pa i nešto šire, županijskom, niti ima dovoljan broj dnevnih senzacija (događaja) niti je svaki događaj 'senzacionalan'. Uz to, prisjećajući se napisanog o tome koliko koje teme zanimaju čitatelje, procijep se čini i širim i dubljim no što možda doista jest.

Kao što se ne pita Gorska služba spašavanja ili Obalna straža treba li 'ludim Česima', koji su, nepripremljeni, otišli na Velebit, ili (unatoč upozorenjima) isplovili usuret buri, krenuti u pomoć, tako nije ni profesionalno ni humano pitati se za razloge zašto netko 'prodaje bubreg da bi mu obitelj preživjela'.

Ono što mogućnosti otvara, i što procjep donekle premošćuje, jest svijest da, dok lokalni događaji samo izuzetno imaju šire društvene implikacije, događaji na 'državnoj razini', u pravilu, snažnije, ili manje snažno, impliciraju odraz i na lokalnu zajednicu.

Osobna priča kao opća paradigma 

'Slučaj hrvatski branitelj prodaje bubreg da bi preživio' jedna je od rijetkih situacija koja osobnu priču iz jedne male, lokalne zajednice, uzdiže na razinu opće paradigme šire zajednice i države u cjelini. Upravo na toj 'priči' procijep, dilema, najbolje se ocrtava. Imamo na jednoj strani nepatvorenu potrebu humanog u sebi koja, kao i u niz situacija do sada, nalaže – ne pitaj, pomozi, djeluj, na jednoj strani i upitnost – je li baš tako, ima muljatora, ima onih koji su si sami krivi i treba li i takvima pomagati, na drugoj strani.

Dok Nesretnik prodaje bubreg, da bi preživjela njegova obitelj, bez obzira na razloge koji su doveli do te situacije, Emil Cipar, pod bubreg prodaje muda, s razlogom sitne duše koju pokušava upakirati u svjetlucavi celofan 'profesionalnosti'.

Kao što se ne pita Gorska služba spašavanja ili Obalna straža treba li 'ludim Česima', koji su, nepripremljeni, otišli na Velebit, ili (unatoč upozorenjima) isplovili usuret buri, krenuti u pomoć, kad netko 'prodaje bubreg, da bi mu obitelj preživjela', nije ni profesionalno ni humano pitati se - koji su ga razlozi doveli do toga.  Pogotovo ako time pokušavamo stvoriti alibi za vlastitu pasivnost.

Dvojba oko pitanja je li (i) SBplus trebao prenijeti apel koji, u ime Zvonka Čuline, potpisuje (i) humanitarac Mladen Pavković, a koja je potaknuta nelojalnim i nesuvislim 'prokazivanjem' hrvatskih medija, očito i SBplusa, kao nekritičkog i neprofesionalnog, na Hrvatskom glasu Berlin, uvjetovala je zaključak ove kolumne.