Karanfil, osobito crveni, svaki "pravi Hrvat" smatrat će komunjarskim cvijetom i s neskrivenom odbojnošću otklanjat će mogućnost da je to, u najmanju ruku, samo cvijet, kao i svaki drugi, a jedinstven je svojim oblikom, bojom i mirisom. I danas, 1. svibnja, na Međunarodni praznik rada, isti ti Hrvati, vezat će ga uz radnički pokret, revolucije, nešto što, kao, Hrvatima je strano, nesvojstveno.

Karanfil se raširio i udomaćio na svim kontinentima i, ovisno o podneblju, kulturi, ili bljesku nečije ideje u važnim povijesnim događajima, dobio raznoliku simboliku.

Hrvatski korijeni?

Ipak, ovaj cvijet, latinski Dinathus caryophyillus, pretpostavlja se porijeklom s područja Mediterana, kroz protekla dva milenija, uzgojen je u brojnim kultivarima, ne samo u crvenoj, već i u drugim bojama. Da bi mu i naši primorski krajevi mogli biti pradomovina, svjedoče Dianthus giganteus croaticus i Dianthus croaticus ili hrvatski klinčić, odnosno hrvatski karanfil. Nažalost, kako raste u pristupačnim pred planinskim područjima, na visinama od dvjesto do 1500 metara nadmorske visine, a ljudsko sebeljublje i potreba posjedovanja nemaju granica, ovaj prekrasni samonikli cvijet u posljednjih stotinu godina prorijeđen je do opasnosti potpunog uništenja. U klinčićevke ili karanfilice spadaju još i ljekovita i nekada, u zamjenu za sapun, upotrebljavana sapunika (Saponaria officinalis) i mekinjak (Drypis spinosa).

Kako to već biva, što iz ljubavi prema cvijeću, što iz komercijalnih razloga, karanfil se raširio i udomaćio na svim kontinentima i, ovisno o podneblju, kulturi, ili bljesku nečije ideje u važnim povijesnim događajima, dobio raznoliku simboliku. Tako je u jugoistočnoj Europi, Austriji i Italiji postao simbol radničkog pokreta i obvezan ukras u zapučku prvog svibnja, na Praznik rada.

Kako su veliki narodni pokreti, burne promjene, revolucije često povezivane s određenim cvijetom, pa čak i po njemu nazivane, tako je i crveni karanfil dobio svoju revoluciju.

Miris slobode

Crveni karanfili simbol su radničkog pokreta. Kako su veliki narodni pokreti, burne promjene, revolucije često povezivane s određenim cvijetom, pa čak i po njemu nazivane, a prisjetimo se gruzijske Revolucija ruža iz 2003., kirgistanske Revolucije tulipana iz 2005. i Revolucije jasmina u Tunisu 2011. koja je potakla pobune protiv autokratskih režima u nizu arapskih zemalja, tako je i crveni karanfil dobio svoju revoluciju. Naime, 25. travnja 1974. godine, u Portugalu, uz zvuke zabranjene pjesme poznatog autora i pjevača Zeca Afonsoa, „Grandiola, Vila Morena", i značajnom ulogom srčanog kapetana portugalske vojske Fernanda Joséa Salgueira Maia, koji je pripadao širem, unutar portugalskih oružanih snaga dobro organiziranom pokretu Movimento das Forcas Armadas, na lisabonskom trgu Tereiro de Plaso, srušena je četrdesetgodišnja fašistička diktatura kojoj je na čelu, u tom trenutku, bio profesor Marcelo Caetano. Nakon što su posade tenkova, koje je režim izveo na trg, ubile četvero građana, pred njih je istupio kapetan Fernandao Maia, a brojne prodavačice karanfila, ovim cvijetom darivali su one, u tom trenutku još, režimu sklone vojnike. Otvori puščanih cijevi i cijevi tenkovskih topova zatvorene su karanfilima i to je bio uspješan kraj revolucije i početak demokratskih promjena koje su Portugal, kasnije, uvele u EU.

Simbolička i stvarna vrijednost

U Irskoj zeleni karanfili simboliziraju Dan svetog Patricka, zaštitnika Irske, a često i rado ih je nosio slavni irski književnik Oscar Wilde. U SAD-u i Kanadi, karanfili znak su Majčina dana. Naime, ako je majka živa, nosi se crveni, a ako je preminula, bijeli. Korejanci njime obilježavaju Dan roditelja pa, tom prigodom, daruju crvene i ružičaste karanfile.

Karanfili su tradicionalno vezani i uz Sveučilište Oxford na kojem studenti na ispite izlaze s ružičastim karanfilom, osim na prvi, kada nose bijeli i posljednji, kada nose crveni karanfil.

Početkom Dvadesetog stoljeća karanfili su bili simbol homoseksualaca, a zahvaljujući njegovom oštrijem „biberastom" mirisu korišten je u izradi klasičnih parfema jer, posebno kod ruže, udubljuje cvjetne note parfema. Trend svježijih, sportskih nota u proizvodnji parfema daje prednost citrusima, pa se komponente esencije karanfila sada koriste isključivo kod proizvodnje orijentalnih parfema gdje je nezamjenjiv.

Karanfil je i opjevani cvijet jer se kao tema pojavljuje u starim narodnim lirskim pjesmama, sevdalinkama gdje karanfil biva antropomorfan, ali i kao motiv klasične glazbe kao na primjer u Dore Pejačević.

Karanfil je i opjevani cvijet jer se kao tema pojavljuje u starim narodnim lirskim pjesmama, sevdalinkama gdje karanfil biva antropomorfan, ali i kao motiv klasične glazbe.

Od sindikata do crkavenih oltara

U Hrvatskoj, kao i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, nekoliko karanfila, bilo jednobojnih, bilo različitih boja, među kojima su posebnu vrijednost imali šatirani, i malo zelenila, činili su standardni buket za različite prigode. Najveći proizvođač karanfila bili su Kaštelanski staklenici, a znatna količina se uvozila iz Nizozemske. Kupci su bili od običnih građana, ili, možda, primjereno vremenu, bolje rečeno, radnička klasa, aranžeri izloga, „uredski protokoli", a bio je i najčešće, izvan sezonsko cvijeće i na crkvenim oltarima.

Kako su devedesete, među ostalim, značile i deklarirani radikalni odmak od svega što je ikakvu vrijednost imalo do tada, tako je i karanfil, najprije onaj crvene boje, a zatim i ostali, postao „društveno" nepoželjan. Malo po malo nestao je i iz redovite ponude cvjećarni, a zadržale su se dvije boje - crvena i bijela. Ne bez razloga. Karanfili, ili klinčeki, kako vele u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, i to je samo po sebi, a osobito u odnosu na razloge njegovog istiskivanja iz javnosti, apsurd - preselili su se na najprepoznatljiviji simbol hrvatstva, osobito onog nacionalno osviještenog, na crveno-bijelu „šahovnicu", odnosno hrvatski grb, u prigodnim cvjetnim aranžmanima, posebno na grobljanskim vijencima.

Nije zaslužio trenutnu sudbinu

I na kraju, vraćajući se cvijeću, pa i karanfilima, kao simbolici revolucija, ostaje upitati se - što je to u cvijeću pa ga se s revolucijama povezati može!? Miris. U prvom redu miris slobode. Opojan i „nestvaran", a žuđen. Zatim boja i prirodan oblik. Pa asocijacija na lijepo, djetinje, umirujuće. Obećavajuće. Nedefinirano toliko da svakome pruža onoliko koliko mu samo njegova mašta može pružiti.

To su razlozi zašto i sam volim cvijeće. To su razlozi zbog kojih se nadam i vjerujem da će predrasude, posebno o karanfilu, kao cvijetu vezanom za razdoblje kojeg se mnogi nerado prisjećamo, polako iščeznuti i da će ovaj lijepi cvijet, čije porijeklo se može vezati i za priobalnu Hrvatsku, ponovo zauzeti mjesto koje mu, po njegovoj jedinstvenosti i pripada.