SLAVONSKI BROD - Premda za sebe kaže kako nije dosegao nikakve glazbene visine, glazbeni pedagog i dugogodišnji svirač Nikola Novosel, kroz protekla četiri desetljeća odgojio je preko 30 generacija djece, prenoseći im ljubav prema glazbi i podučavajući ih tamburi, tradicijskom instrumentu koji u novije vrijeme gubi bitku pred tehnološkim izazovima. Ipak, njegova najdragocjenija niska bisera u glazbi, njegova su djeca, Tena, Filip, Julija i Lucija.

U djetinjstvu je krenuo kao samouk svirač više instrumenata, a po završetku zagrebačke Pedagoške akademije, već 40 godina, uz posao u osnovnim školama aktivno svira tamburu u Folklornom ansamblu Broda (FAB-u), Brodskom tamburaškom orkestru, a do prije šest godina i u TS Zdenac. Kroz protekla desetljeća bio je uključen u velikoj većini slavonskobrodskih događanja vezanih za folklorne nastupe i svirku, a rijetki su Brođani koji ne poznaju Nikolin glazbeni angažman. Prepoznao je to Grad nagradivši ga priznanjem, Štit Berislavića, a primio je i diplomu Hrvatskog sabora kulture te zahvalnicu Ministarstva kulture. Zahvalan na priznanjima kazao je kako je, uz pomoć supruge Kaće i djece, dosadašnjim radom htio iskazati svoj doživljaj života i ljubavi prema kraju i ljudima koji su bili i bit će njegova vječna inspiracija. Zbog svega ga svrstavamo među zaslužne Brođane.

Sretno djetinjstvo u Kupini

Njegova životna priča započela je prije 64 godine u Kupini, pitoresknom selu, za koje i danas ima posebne emocije, mjestu u kojem je proživio lijepih mladenačkih 15 godina." Bilo je to vrijeme u kojemu su žitelji, sjećam se, bili blagi, mirni i dobrodušni…i danas Kupinu tako doživljavam. I ne samo ja", rekao je Nikola. Otac Stjepan službovao je tamo kao učitelj dok je majka Katarina radila u Poljoprivrednoj zadruzi kao blagajnica. No, oboje su selo doživljavali u svojoj punini, bili društveno angažirani, sudjelovali u pripremama raznih kulturnih programa mjesta poput kazališnih skupina, a otac je bio i među osnivačima nogometnog kluba, poljoprivredne zadruge, pokretač izgradnje ceste, elektrifikacije sela te brojnih drugih aktivnosti. Sjeća se Nikola kako su im u kuću dolazili ljudi od kojih se svašta moglo čuti i naučiti. „Pa i meni su pomogli u odabiru životnog poziva, a neki su mi bili uzori u poslu, kao Josip Mecing matematičar i pedagog u donjoandrijevačkoj školi, Tihomil Brnčić, tadašnji direktor škole u Andrijevcima, čika Pera Tomac školski inspektor, Ivan Kovačević, također direktor škole…"

Nikola je kao mali uvijek pjevušio po kući, slušao glazbu, nešto malo što se moglo čuti na radiju. Išao je u prvi razred osnovne škole kad su mu roditelji kupili prvu harmoniku. "Kasno su došli iz Broda, probudili su me i pokazali dar. Tada, u Kupini još nije bilo struje. Ustao sam, oni upalili lampu, uzbuđeni više od mene, a ja harmoniku nisam mogao ni izvaditi iz kutije i rastegnuti. Veselje je splasnulo".

Mama i tata su mu davali prve poduke jer je i majka imala nekog predznanja iz učiteljske škole koju je pohađala i neko vrijeme učila svirati klavir. Osim vježbi iz Škole za harmoniku svirao je i popularne melodije koje mu je u kajdanku napisao legendarni čika Šima Seletković za kojeg je mislio kako će ga naučiti svirati tamburu, ali je on otišao raditi u Županju i tambura je morala čekati sve do srednje škole. Na ovaj način stjecao je neka znanja, no najviše je, kaže, svirao po sluhu. Kasnije je, naravno shvatio, kako to nije bilo previše korisno za kvalitetniju tehniku sviranja. Mada se u njegovoj kući nije puno sviralo i pjevalo, osim što je mama znala pjevušiti, starija obitelj, djed Novosel i njegova braća, bili su pravi veseljaci, a uvijek se našlo razloga za pjesmu i svirku, sjeća se Nikola koji je valjda naslijedio te gene. „A možda i od ujaka koji je bio svatovski svirač. Tata je pomalo svirao harmoniku i violinu, kasnije i berde, i nije to bilo znalački, ali dovoljno da bi na nekim veselicama zabavljao društvo".

Tako je i Nikola kao tinejdžer s kolegom Tunjicom (Antun Trepšić) svirao harmoniku i uveseljavao selo. „U vrijeme poredovnice, djevojke bi priređivale „kolo", a mi bismo svirali drmeš, kukunješće, poneki valcer, nekoliko narodnjaka koje smo čuli na radiju…ali plesalo se i veselilo uz tu glazbu. Čak bi nam nešto za to i platili, dok me otac nije silno izgrdio zbog uzimanja novca. Bila je to za njega sramota da učiteljev sin svira za novac."

Nogomet ili glazba?

Uvijek je, kaže, volio domaću zabavnu glazbu ali i svu dobru glazbu. Pokušavao je svirati tamburu, a volio je i trubu. No još više je volio nogomet, nakon osmoljetke namjeravao je upisati tehničku školu, a zbog par školskih kolega umalo da nije postao konobar. „Čudni su putevi" veli Nikola koji je pak pokazivao više interesa za druge stvari, poput jezika, geografije, biologije, glazbe…pa je ipak upisao brodsku Gimnaziju, zahvaljujući ljudima koji su prepoznali njegove potencijale. „Ivan Kovačević me nagovorio da idem u Gimnaziju, otac me uputio na Pedagošku akademiju, a Josip Jerković me malo dublje uvukao u svijet glazbe", sjeća se Nikola zahvalan na potpori. Premda je igrao nogomet za brodski Željezničar te nakon studija i za NK "Bratstvo” Vranovci, glazba je bila stalni izazov, pa se u Gimnaziji najprije počeo baviti pjevanjem. „U trećem razredu Gimnazije, zamolio sam profesora Jerkovića da me pouči glazbi radi upisa na Pedagošku akademiju, a on me pozvao u svoj zbor. Pomislio sam kako je to sigurno dosadno i kako neću sve stizati. Treninzi, nogomet, škola, zbor, no ipak sam se odlučio jer inače volim kolektivne aktivnosti. U zboru je osim mojih vršnjaka bilo i starijih, a sve je odlično funkcioniralo. Tada sam otkrio ljepotu zborskog pjevanja, svidjelo mi se…Shvatio sam kako su te melodije lijepe, kako svatko uživa dok pjeva. A bilo je tu puno pjevača raznih struka, radnika i direktora, kao Tugomir Marin, Vlado Čorak, Tvrtko Exle, Ćosići, čika Braco Vranešić, Filajdići, Snježana Missoni, obitelj Majić, Mario Penzar, Dekortijevi…ma ekipa iz snova, koja voli pjevati. Zbor je napredovao i sve nas je motiviralo. Ali nakon dvije godine otišao sam u Zagreb na studij i nisam više mogao dolaziti na probe".

Godine tambure, tek poslije akademije

Otac je prepoznavao Nikolinu predanost svemu čim se bavi, a osim nogometa, tu je stalno bila prisutna glazba pa ga je uputio na Pedagošku akademiju u Zagreb. Iako je godinama samouk 'sviruckao' više instrumenata, posebno je, kaže, još od djetinjstva želio naučiti tamburu. „U trećem razredu gimnazije otac mi je kupio prim, kakav sam slušao od pravih tamburaša". Propuštenu osnovnu glazbenu školu, pak uvijek ističe kao gubitak. „Cijeli život me to prati. Kasnije više nisam imao dovoljno vremena da više vježbam". No, kako sviračka žica u njemu postoji i sa Novoselove i Majorove (majčine) strane, Nikola je počeo ozbiljno učiti tamburu i brzo nadoknađivao izgubljeno. Naime, kao apsolvent, tražio je s kime bi mogao ozbiljnije ovladati tamburom i kolega Drago Puljko ga je, kaže, upoznao s Mihaelom Ferićem, respektabilnim dirigentom tamburaškog orkestra RKUD-a "Đuro Salaj” i etnomuzikologom. Pohađao je i seminare pa konačno ovladao tamburom i ubrzo počeo poučavati djecu. Osim dosegnutog sviračkog umijeća, Nikola piše pjesme, aranžmane, hobistički sklada... Obradio sam neke narodne i starogradske pjesme i plesove, duhovne napjeve, snimio CD-ove sa marijanskim, sa pjesmama brodskog Posavlja, nekoliko kompilacijskih CD-ova tamburaških sastava, dva CD-a s TS "Zdenac” iz čega se može zaključiti kako doista živi glazbu.

Već prve godine po završetku Akademije, u područnoj vranovačkoj školi, zajedno sa Snježanom Missoni osnovao je mali školski KUD. „Ona je vodila plesače, a ja sam iz OŠ I.L.Ribar gdje sam počeo raditi, dovodio male tamburaše. Natrpam ih po osmero u očev Wartburg i vozim na probu u Vranovce. Ta prva ekipa tamburaša današnji su poznati brodski tamburaši, kao braća Danković iz Berde benda, Tomica Prša, Ivan Vučemil, Boro Skeledžić,…Sa folklorašima su išli na državne smotre dječjeg folklora u Metković, Karlovac…i uvijek su bili odlični". Do 1986. godine, Nikola je bio zaposlen u školi I.G.Kovačić, gdje je također vrlo uspješno vodio tamburaše, a poslije toga zaposlio se kao profesionalni tajnik u FAB-u, kojega i danas doživljava svojim drugim domom.

Do današnjih dana razvijao je svoje umijeće sviranja tambure što je nesebično prenosio na mlađe pa se može reći kako su Nikola i njegova škola (danas Antun Mihanović), pravi rasadnik tamburaša među kojima su neki doista vrsni. Nije, tvrdi, dijelio svoj posao u školi i angažman u FAB-u, a kroz protekla četiri desetljeća odgojio je i naučio svirati preko tisuću tamburaša, dok ih je stotinjak uključio u FAB. U Brodskom tamburaškom orkestru, uz dirigenta Damira Butkovića, četvorica su Nikolinih učenika, a nema ni jednog brodskog tamburaškog sastava u kojemu ne sviraju njegovi bivši učenici. Tako su petorica u odličnom Berde Bendu, u Marsoniji također petorica, u Svircima trojica, u Evergreenu trojica, u Beharu četvorica, u Zdencu petorica, u Zori dvojica, Širok šor ima četvoricu onih koji su naučili tamburu pod Nikolinim mentorstvom... No, skroman je njihov učitelj i danas ne prihvaća velike pohvale. „Moja je razina sviranja dovoljna da stvori svirača koji je sposoban, kada je u pitanju folklor - svirati sve. Nastojao sam djecu opismeniti, tehnički potkovati, što je meni nedostajalo u djetinjstvu i pripremiti kako bi svaki mogao pratiti sve što se u toj vrsti glazbe događa. To je podjednako moj kao i uspjeh djece. Dalje ovisi o svakome ponaosob. Moj je cilj dati mu temelj i on će nakon moje poduke sigurno biti spreman za dalje obrazovanje. No, nisam imao ni vremena ni potrebe petljati se u umjetničku glazbu", pojasnio je Nikola, poručujući (kako to i priliči staroj dobroj školi), da se uz sviranje treba znati lijepo ponašati i dolično se odjenuti.

Kriza tamburaštva

Uz brojne uspjehe tijekom proteklih desetljeća, moga sugovornika rastužuje sve izraženija kriza tamburaštva. Nezadovoljan je činjenicom što njegovi učenici napuštaju svoje mjesto malo ranije negobi objektivno trebali. „Završe školu i gotovo je s tamburom. Tamburaška je glazba danas marginalizirana, prestala je biti 'in'". Kad ih i uspijem motivirati u osnovnoj školi, oni po odlasku u srednju školu više ne žele svirati tamburu i ne žele u FAB. Zadnjeg sam svog svirača u FAB doveo prije deset godina. U ovoj generaciji imam 12 svirača. Trenutno ih u FAB-u ima šest. Nekada ih je bilo i po 20-tak, i to odličnih, no folklor ih više jednostavno ne zanima. To im je glupo, "seljački”, jednostavno ne žele, pa je trend apsolutno silazan. Naravno krivica pripada i općem osipanju stanovništva te smanjenom broju djece u školama, a nove tehnologije su im daleko primamljivije i zanimljivije. Teško je sjediti i vježbati. Dio odgovornosti uzimam i na sebe, stariji sam i sigurno sporiji, manje zanimljiv nego kad sam bio mlad, a promijenile su se i okolnosti.

Teško je danas doprijeti do djece, motivirati ih. No, nema ni prave podrške roditelja. U mom cjelokupnom radu možda je svega desetak roditelja dolazilo zainteresirano za napredak njihova djeteta na tamburi. Roditelji moraju biti uključeni prvi, pokazati interes za to što dijete radi i poticati ga da napreduje, što izostaje" s pravom je kritičan Nikola, koji svake godine na roditeljskim sastancima ne propušta prenijeti istu poruku.

Ipak, uporan kakav i jest cijeli život, ni sada neće odustati.

Model ponašanja, najprije vlastitoj djeci

Kako je Nikola primjeran model ponašanja, potvrđuju prije svega njegova djeca, Tena, Filip, Julija i Lucija, svi odreda profesionalno vezani uz glazbu, s javnim nastupima, pohvalama i nagradama. Naravno, naslijedili su i genetski kod, glazbeni talent, no i disciplinu, odgovornost, interes za mnoge stvari, na što su roditelji s razlogom ponosni.

Od kada su 1981. godine ljubav okrunili brakom, Nikola i njegova supruga Kata(Kaća) skladno su i zajednički donosili odluke o svoje četvero djece. Već kao četverogodišnjake uključivali su ih u svijet glazbe, najprije u FAB-u, nakon čega su svi završili brodsku Glazbenu školu, a onda se dalje školovali u Osijeku, Zagrebu, Beču, Americi…Puno su vremena, posebno Kaća, provodili odvodeći i vozeći djecu na razne aktivnosti te sve značajnije kulturne događaje. Nikola je zbog brojnih obaveza (probe u FAB-u, nastupi…) ponekad izostajao, a i danas žali što je propuštao dječje koncerte u Glazbenoj školi. Pita se jeli mogao i trebao posložiti prioritete drugačije, no sve to što je radio i što ga je preokupiralo iziskujući silnu energiju i vrijeme. Uspio je, kaže, samo zahvaljujući supruzi. „Ona je uvijek bila logistika i meni i djeci. Sve stiže, ispeglati rubine, voditi i odvoziti djecu. Uz puno obiteljskih obaveza, malo smo vremena imali za sebe, no najvažnije je da smo uvijek imali zajedničke teme, jednaka razmišljanja i ciljeve pa moram priznati da sam tu blagoslovljen".

Odlična djeca i glazbenici

Zanimalo me, je li otac - i u kojoj mjeri - utjecao na odabir glazbe kao životnog poziva svojih potomaka i kako su to rješavali. „Ne možemo djeci prepustiti baš sve odluke, jer ipak su to djeca. Roditelj mora procijeniti koje su dječje sposobnosti. To znam iz vlastitog iskustva. Kako je mene poticao otac, tako sam i ja svoju djecu. Naravno, to nije određivanje - ti ćeš raditi to i to - ali nudili smo im što bi mogli. Vodili smo ih na folklor, neke druge koncerte, a svi su kao djeca redovito išli u crkvu, gdje je Tena rano počela i svirati. Jedni od drugih su učili. Svi su završili glazbenu školu, premda su povremeno dolazili u 'sviračku krizu'. Tako se dogodilo Filipu, koji je sa četiri godine kod kuće sam svirao klavir, naravno pogrešno, pa kada su ga u školi ispravljali htio je odustati. Rekao sam mu da mora završiti to što je započeo i neka prođe sa dva, a ja ću se ići za njega crveniti. Nisam htio da ispusti taj svoj talent, mada je on bio i odličan nogometaš. Luca je malo posustajala u šestom razredu, ali izdržala je. Nismo mi išli za tim da oni budu glazbeni umjetnici, ali nam je bilo važno da završe to što su započeli".

Nije bilo lako odgojiti i školovati četvero djece, a najteži im je bio rastanak s njima jer su svi rano, nakon osnovne škole, otišli od kuće zbog daljnjeg školovanja. Tako su Tena i Filip, pohađali Srednju glazbenu školu Franje Kuhača u Osijeku jer ju nisu imali u svom gradu, a Julija i Lucija su išle u Zagreb u Glazbeno učilište "Elly Bašić” (Julija) i Lucija u Srednju školu za klasični balet u (odjel za narodne plesove).

Svi su bili odlični učenici bez izravne kontrole roditelja

„Bila sam očajna kad smo ih ostavljali i teško mi je što mi nisu bili blizu kada sam im trebala. Nije im bilo jednostavno prilagođavati se zahtjevima i izazovima velikog grada. A bilo je i neugodnih situacija. No, svi su pokazali ozbiljnost, odgovornost i zrelost kada se i nije moglo od njih očekivati i svi su sve svoje obaveze odrađivale kako treba" s ponosom ističe majka Kaća. „A koliko smo samo autobusnih karata platili dok smo ih obilazili, znam reći kako bi bilo isplativije da sam kupio autobus, otišao u privatnike pa prevozio i njih", u šali dodaje Nikola, za njihovu vrijednu djecu i uspješne glazbenike.

Roditeljska niska glazbenih bisera

Tena

Najstarija, najklasičnija glazbenica u obitelji, magistra umjetnosti - orguljašica i čembalistica, nakon zagrebačke Muzičke akademije završila je Univerzitet za glazbu i primijenjenu umjetnost u Beču. Danas predaje u školi te na konzervatoriju u Grazu. Osim toga svira koncerte s raznim ansamblima, a koristi svaku mogućnost za dolazak na ishodište, u svoj grad Brod, gdje održi koncert u Crkvi Presvetog Trojstva.

Od kad zna za sebe, kaže, okružena je glazbom, a već sa četiri godine nastupala je na Đakovačkim vezovima. Genetski kod i okruženje vukli su je sve dalje. Iako je kao djevojčica maštala o tome kako će postati balerina, nakon srednje glazbene škole u Osijeku je 2000. godine upisala zagrebačku Muzičku akademiju, a prvu sugestiju da ide studirati Bacha, smatrala je smiješnom. Danas ga, kaže, obožava svirati, iako joj je na klaviru predivan Brahms, voli Monteverdija i na orguljama Maxa Regera. Što se orkestralnih djela tiče, na prvom joj je mjestu Gustav Mahler.

Odlučila je upisati i svirati orgulje, mada i danas kaže kako nije točno sigurna zašto. "Meni su božićni koncerti uvijek bili nešto najljepše, a vrhunski trenutak svečanosti bio je kad bi zasvirale brodske orgulje. Bilo je nešto vrlo tajnovito i zanimalo me što je to točno. Na akademiji nisam u početku bila sigurna zanima li me to doista dok ih nisam malo bolje savladala i zaključila, ajme, obožavam ovaj instrument. Kroz orgulje javila se i ta ljubav prema staroj glazbi i čembalu". Onda je kod Maria Penzara pohađala satove orgulja nakon čega je upisala studij i po završetku otišla u Beč. „Htjela sam znati više i bolje od toga što sam naučila za četiri godine". U međuvremenu je studirala čembalo, stvorila mrežu suradnika i dobila svoju publiku. Glazbene vidike proširila je i instrumentom Viola da gamba, što je pohađala četiri godine i to, kaže, dovoljno da može svirati u društvu. „Sve to izgrađuje kompletnu osobu, razvija muzikalnost, nove ideje. Tako i folklor ima određenu važnost i ulogu u tome kako doživljavam neku glazbu jer pristupam tome na drugačiji način od kolega koji uz folklor nisu izrasli. Pogotovo što se tiče kompliciranih ritmova, (primjerice 7/8 mjera) što je meni relativno lako dok moje kolege s tim imaju problema. Ne sramim se svirati kompozicije koje se baziraju na nekoj narodnoj temi i etno motivima niti podcjenjujem tu glazbu za razliku od nekih kolega".

Takav stav donosi iz kuće i grada kojeg voli. Koji ju uvijek privlači zbog obitelji i nezaboravnog djetinjstva ispunjenog glazbom. Bez ičije prisile, tvrdi, voljela je zborske probe, folklor i sve što je dolazilo. Naravno, ova svestrana glazbenica, kao tinejdžerica nije propuštala glazbu koju vole mladi, slušala je heavy metal i rock, svirala u bendu, pjevala… Bilo je, sjeća se, trenutaka kada je htjela i odustati od napornih vježbi, ali „mama i tata su rekli, krenula si to i završit ćeš. Takav odnos danas smatram potrebnim jer kao prosvjetni radnik vidim potpuno drugu priču", kazala je ova vrijedna glazbenica.

Filip

Brođani - kao i mnogi diljem Hrvatske pa i daleko izvan granica Lijepe Naše - najviše znaju za Filipa, prvog diplomiranog džez-tamburaša u državi koji je ovaj tradicionalni instrument pohađao na prestižnoj njujorškoj akademiji, New School for Jazz and Contemporary Music, i na najbolji način dokazao kako tambura i džez nisu nespojivi. Spretno povezuje džez i tradicijsku glazbu, klasičnu i glazbu naroda istočne i južne Europe. S tamburom već godinama najčešće kombinira kontrabas, također vrsnog Tihomira Hojsaka. Filipovi su nastupi sa zvučnim imenima glazbene scene brojni, među kojima su Vlatko Stefanovski, Theodosii Spassov, Matija Dedić, Olli Soikkeli,Kruno Špišić, Ismail Lumanovski, Marko Črnčec, Vladimir Kostadinović. Tamburu je iskušao i u kombinaciji sa orguljama, kraljicom instrumenata koju su poznavali još stari Egipćani i Grci. Naizgled nedodirljivi spoj koji je proizveo začuđujuću glazbu, nitko osim Tene i Filipa ranije nije pokušao.

Završio je zagrebačku Muzičku akademiju i predaje tamburu u Glazbenoj školi, a osim što ga se može ubrojiti među vrsne svirače, što potvrđuju i nagrade poput Porina, on je i skladatelj, aranžer…

Već sa četiri godine u bakinoj je kući sam svirao klavir, naučio bi, sjećaju se roditelji, neku pjesmu koju je čuo na radiju. "Bio je opčinjen glazbom, sve je volio svirati, udaraljke, klavir, tamburu…".

„To je valjda normalno jer smo živjeli uz glazbu 24 sata, što u kući, to i izvan nje. Redovito smo odlazili na koncerte pa nam je glazba u krvi. Osim genetike, tata je bio glavna lokomotiva. Prepoznavao je naše interese i u svemu nas podržavao, no kada sam dvojio oko glazbe i nogometa, on je ipak presudio u korist glazbe i zbog toga mi je drago". Filipu se svidjela tambura dok je slušao oca kako vježba, ali svidjela mu se i ta ideja da svira u društvu, premda ga je u pubertetu, kaže, „palila" električna gitara. „Odlaskom u srednju Glazbenu školu u Osijek, intenzivnije sam ušao u svijet tambure i tu mi je otac puno pomogao. Prepoznao je moj potencijal i poticao ga. Uvijek je bio moralna vertikala i bezrezervna podrška. Čak i kada sam nakon prvog semestra u Americi bio u krizi te se pitao vrijedi li ovo nastaviti, rekao je kao i uvijek; nemoj sad odustati, sve ćemo dati da ti pomognemo, no kako odlučiš tako će biti, ali morat ćeš živjeti s tim. Nikad mu ništa nije teško, radoholičar je i predobar prema svima, bio je uvijek kao i danas otac za poželjeti",u razgovoru je kazao Filip, koji će nakon brodskog koncerta, zajedno sa Hojsakom i Spassovim, svoje umijeće sviranja tambure pokazati na šibenskoj tvrđavi, Visu, u Novom Sadu, Bugarskoj, Rumunjskoj i dalje.

Julija

Treće je dijete u obitelji Novosel s glazbenim genom, danas diplomirana etno muzikologinja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Uz posao na Hrvatskoj radioteleviziji - gdje je u arhivu zadužena za notno gradivo te digitalizira sve što koriste ansambli HRT-a - vodi i tečaj gamelana u Kulturnom centru veleposlanstva Republike Indonezije. Riječ je o brončanim udaraljkama (s Jave). Osnovala je i ansambl kojem su se pridružili kolege s akademije te mlađa sestra Lucija. U srednjoj Glazbenoj školi savladala je sviranje oboe. Povremeno piše osvrte i kritike za glazba.hr portal. Sve u svemu, ne odmiče se od glazbe, premda joj je otac Nikola nekada sugerirao drugi životni put. „Da, pokušao me nagovoriti da idem na farmaciju jer mi je dobro išla kemija, te da dobijem neku poštenu struku, ali ja sam baš htjela glazbenu školu, a onda sam još upisala i obou, koju još uvijek sviram u Gradskom puhačkom orkestru u Križevcima te tako 'punim baterije'".

„Svaka glazba me nečemu uči i svaku glazbu doživljavam jer me ispunjava na različit način. Jedna zato jer me nešto zanima iz znanstvenih aspekata, druga jer mi je nešto priraslo srcu ili jer sam uz nju odrasla…ali glazba je uvijek način na koji ja učim o svijetu oko sebe".

Glazba joj ispunjava dušu. „Muzikologija mi se činila privlačnom kao nešto gdje mogu zadovoljiti svoje najšire interese, a premda mi je tata tada kazao kako ne poznaje ni jednog zaposlenog muzikologa, rekla sam kako ću mu pokazati da se to može, i uspjela" kaže Julija, također se diveći ocu Nikoli koji ih je sve usmjeravao u životu. "Kako smo svi uz tatu prošli kroz FAB, od djetinjstva su nam usađene radne navike. Uz školu smo redovito išli na probe folklora i u crkvu gdje smo pjevali i svirali mise. Crkvena mi je praksa bila doista korisna u studentskim danima", kazala je Julija. Etnomuzikologija ju je odvela i do Indonezije gdje je radila diplomski ispit na temu instrumenta sasando biola, a tamo je dvije godine studirala i umijeće sviranja gamelana.

Lucija

Najmlađa Lucija, nakon što je završila glazbenu školu gdje je učila svirati violinu, upisala je srednju školu za klasični balet u Zagrebu (odjel za narodne plesove) pa je po struci plesačica narodnih plesova. Poslije toga na Poslovnom veleučilištu završila je studij menadžmenta i produkcije u kulturi. Kao starije sestre i brat, od djetinjstva jebila uključena u FAB, a odlaskom u Zagreb uključila se u Folklorni ansambl I.G.Kovačić. Kako zna i voli pjevati, 2019. godine priključila se ženskom vokalnom ansamblu Zwizde i vodi mušku vokalnu skupinu Sinovi atara. Obje skupine izvode tradicijske pjesme područja na kojima žive Šokci - Slavonija, Baranja, Srijem, bosanska Posavina, Bačka, Mađarska Podravina. „Tu je najviše došao do izražaja tatin utjecaj. Kao male vodio nas je da vidimo kako djeca plešu. To nam se uvuklo pod kožu. Dan danas često pričamo o folklornim temama. Kod nas se uvijek sviralo i pjevalo, glazba je uvijek bila prisutna, vodili su nas i na koncerte, opere, balete…" kazala je Lucija kojoj također glazba puno znači. „Volim prenositi tradiciju i čuvati baštinu, jer su nam to usadili roditelji - da se oslanjamo na tradiciju iz koje smo potekli. Za mene to ima jedno posebno mjesto".

Djeca su ponos i dika

Svaki koncert koji njihova djeca održe u Slavonskom Brodu, za roditelje, Kaću i Nikolu, imaju poseban značaj. To naročito ističe majka, koja ih je rano pustila od kuće, a i danas ih uspije rijetko okupiti. Premda obiteljski prijatelji kažu kako su djeca talent naslijedila od oca Nikole, on prednost daje majci, naglašavajući kako su od majke naslijedili pedantnost i upornost. No, oboje su s razlogom na njih ponosni.

„Nikada nije bilo ekscesa koji bi narušili obiteljski sklad i nikada nisam morao nikoga vući za rukav. I danas su radišni te svjesni toga da sami moraju zaraditi za život, a uz posao uvijek nalaze i dodatan izvor prihoda", kazao je Nikola što su oni potvrdili u svojim izjavama. Uz odgovornost, disciplinu, požrtvovanost i radne navike koje nose iz kuće, otac je, kaže, najviše ponosan činjenicom što su svi postali prije svega pošteni i samostalni ljudi koji su se vrlo mladi snalazili po svijetu ne tražeći ikakvu pomoć.

Čak i nakon četiri desetljeća kroz koje je dao maksimalan doprinos tamburaštvu i odgoju mladih generacija, Nikola ne namjerava stati. „Ostat ću dokle god budem mogao doprinositi glazbi i kulturi ovoga Grada, premda dođu godine kada se trebamo povući i prepustiti mjesto mlađima. Glazba mi je puno dala, a čovjek mora uvijek učiti" zaključio je neumorni Nikola, poručujući mladima da iskoriste svoj potencijal, a roditeljima da ne očekuju čuda, tek da podrže djecu u odabiru aktivnosti za koje imaju talenta i upijanju sadržaja koji ih obogaćuju.

Galeriju fotografija moguće je pronaći OVDJE.