U Hrvatskoj treba napraviti novu mrežu poljoprivrednih škola i potpuno drugačiju organizaciju njihova rada. Nužno je stvoriti škole s vlastitim gospodarstvom, vlastitim proračunom, tržišno organizirane i uključene u međunarodnu razmjenu znanja, nastavnika i učenika.
DANAS u Hrvatskoj imamo oko 30 srednjih poljoprivrednih škola koje djeluju preko 50 godina, a nemamo ni 10 % poljoprivrednika sa završenom srednjom poljoprivrednom školom. U Hrvatskoj poljoprivredom se bavi skoro jedan milijun stanovnika, ali bez odgovarajuće stručne spreme. Zemlja se nalazi pred ulaskom u EU, a da bi se moglo natjecati za sredstva iz predpristupnih fondova kandidat mora imati barem srednju školu.
Prema IPARD zahtjevima većina poljoprivrednog stanovništva nije u mogućnosti koristiti sredstva predpristupnih fondova iako su njima uglavnom namijenjena. Naime, njih 82 % ima niže obrazovanje od traženog.
Prema IPARD zahtjevima većina poljoprivrednog stanovništva nije u mogućnosti koristiti sredstva predpristupnih fondova iako su njima uglavnom namijenjena. Naime, njih 82 % ima niže obrazovanje od traženog.
Nedostatno praktično znanje
Pored nižeg obrazovanja, postoji i problem nedostatnog praktičnog znanja onih koji su formalno završili obrazovanje. Zbog toga bi trebalo mijenjati obrazovni sustav za potrebe poljoprivrede. Učenik bi se po svom završenom školovanju morao moći u što kraćem vremenskom periodu zaposliti u struci, a nemamo niti jednoga centra za praktičnu obuku.
Kako bi seljak - farmer mogao pratiti trendove razvoja suvremene organizacije i tehnologije, kakva danas postoji u razvijenim zemljama, u proizvodnji mu je potrebna podloga - srednje i više stručno obrazovanje - što je, po pitanju teoretskog znanja, manje važno, a više po pitanju praktičnog znanja i iskustva u organizaciji i tehnologiji proizvodnje.
Možda su nam i rezultati rada u ovoj grani gospodarstva zato jednim dijelom slabiji nego u nekim drugim zemljama EU. Ako napravimo usporedbu s Nizozemskom, uvažavajući sve razlike i specifičnosti, moguće je puno toga promijeniti na ovom planu, kako bi rezultati rada bili znatno drugačiji.
Usporedni pokazatelji
Nizozemska je 1950-ih godina imala poljoprivredne (zimske) škole za seljake-farmere, u kojima su tih godina postojala tri tipa škola:
1. Niža poljoprivredna škola u trajanju od 4 godine.
2. Škola za najamne radnike, koja se upisivala poslije osnovne škole - četverogodišnja škola.
3. Srednja poljoprivredna škola, koja je trajala 2 godine, a primala je učenike iz niže poljoprivredne škole ili one koji su završili treći razred gimnazije, sa nastavom od 1. X. do 31. III.
Ostali dio godine učenici su radili na farmama, te primjenjivali stečena znanja u praksi. Ova škola je bila za samostalne farmere.
Višu poljoprivrednu školu su upisivali učenici sa završenom srednjom poljoprivrednom školom ili četiri razreda gimnazije. Kako su u proizvodnju stizala nova tehnološka rješenja, sve više mladih farmera završavalo je višu poljoprivrednu školu. Nakon više škole upisivali su fakultet koji je trajao dvije godine za učenike srednjih poljoprivrednih škola, a četiri godine za učenike iz gimnazija.
Nizozemska je 1950-ih imala ukupno359 različitih poljoprivrednih škola sa jednim fakultetom. Rijetki su bili farmeri koji nisu imali završenu neku od ovih škola.
Nizozemska je 1950-ih godina imala 250 nižih poljoprivrednih škola općeg smjera, 44 srednje poljoprivredne škole, sedam viših poljoprivrednih škola i jedan fakultet. Posebno je imala 50 nižih povrtlarskih škola, šest srednjih povrtlarskih škola, jednu višu povrtlarsku školu.
Dakle, Nizozemska je 1950-ih imala ukupno 359 različitih poljoprivrednih škola sa jednim fakultetom. Rijetki su bili farmeri koji nisu imali završenu neku od ovih škola. Na područjima otetim od mora, 100 % farmera ima neku poljoprivrednu školu.
Hrvatska danas nema 10 % seljaka-farmera koji imaju završenu srednju poljoprivrednu školu jer je premalo ulagala u proteklih 50 godina u stručno osposobljavanje i obrazovanje seljaka–farmera i poljoprivrednih radika, posebno kada je u pitanju praktična edukacija u proizvodnji i međusobnom udruživanju.
Nizozemska je malo veća od pola Hrvatske, a danas ima oko 17 milijuna stanovnika. Njen devizni priliv od izvoza poljoprivrednih proizvoda veći je od 30 milijardi dolara.
Nizozemska je 2008 godine proizvela mlijeka 11.000.500 tona, Norveška 1.550.000 tona, a Hrvatska 657 000 tona.
U Norveškoj je moguće godišnje skinuti samo dva otkosa trave, a u Hrvatskoj pet do šest otkosa.
Zašto su nam rezultati takvi?
Zašto su nam rezultati takvi u poljoprivrednoj proizvodnji, sigurno se dio odgovornosti nalazi i u obrazovnom sustavu , kako srednjem tako i visokom.
Zbog toga u Hrvatskoj treba napraviti novu mrežu poljoprivrednih škola i potpuno drugačiju organizaciju njihova rada. Nužno je stvoriti škole s vlastitim gospodarstvom, vlastitim proračunom, tržišno organizirane i uključene u međunarodnu razmjenu znanja , nastavnika i učenika.
Pored toga nužno je u školama uvesti osmosatno radno vrijeme, opremiti škole opremom koja se danas koristi u proizvodnji, uvesti redovno vrednovanje i samovrednovanje postignutih rezultata u radu s učenicima svih dijelova obrazovnoga sustava svake škole.
Postoje škole koje imaju za ovakvu stručnu nastavu klasičnu učionicu, ploču i kredu, skromnu i često zastarjelu opremu. U mnogim školama imamo nastavnike koji ne prate nova znanja i nove tehnologije, jer postojeći sustav ga ne motivira da to radi (prima istu plaću i onaj koji radi na svom usavršavanju i onaj koji to ne čini – „diktira" učenicima kako je on učio na fakultetu prije 10 i više godina. Takva znanja su zastarjela i nikome ne koriste, a nastavnik prima plaću za takav rad.
Što moramo mijenjati?
Taj dio se mora vrlo brzo promijeniti , tako što će svi strukovni nastavnici biti uključeni u stvarni proces rada i stručno usavršavanje, te je potrebno uvesti licencu za rad u ovakvim školama.
Vrlo je važno za visoko obrazovanje da svaki profesor ima više od pola svoga radnog vremena na stvarnom znanstveno- istraživačkom radu.
U ovim školama bi trebali raditi najbolji stručnjaci iz pojedine struke (da ih struka predloži), a ne oni nastavnici koji nigdje ne mogu dobiti posao (postoje časni izuzetci), pa rade ovaj posao u školi jer tamo se može nekako „uhljebiti", a šteta koja nastaje nikoga i ne zanima!
Potrebno je organizirati značajnija domaća i međunarodna natjecanja između stručnih škola.
Moguće je napraviti da stručni nastavnici kao u Bavarskoj svake godine određeno vrijeme rade u najboljim poduzećima i onda svoja stečena znanja prenose učenicima.
Kada bi proizvođači opreme za potrebe poljoprivrede, opremili škole suvremenom opremom, tada bi i završeni učenici sutra na svome imanju kupovali, onu istu opremu koju su imali u svojoj školi za vrijeme nastave.
Isto tako vrlo je važno za visoko obrazovanje da svaki profesor ima više od pola svoga radnog vremena na stvarnom znanstveno istraživačkom radu. Imamo li to i kakve studente dobivamo ovisi o našim sveučilištima i veleučilištima.
