UDAVAŠE se još jedna od sestrica. Prelaziše jedna za drugom, preko roditeljskog praga, ko labudovi…lakih nogu, bijelih krila, u nepoznato. Rasuše se kćeri ko biseri s niske… svaka svojoj muci, svaka svom dobru. Ostajah zadnja Mojima.

I sprema mene moja mama; lijepo me ispeglala, obukla, u kose mi krepost kroz sedamnaest ljeta uplela, pa mi sve govori što djeveruša mora, da ne zaboravim, al ne reče: zauzdaj mladost, veselje, prkos…jer možda ni ne znaše da sve to u meni tako mladoj spava.

Zaječaše tambure pod prozorom, začuše se trube s kola, sav se nemir i tjeskoba u mene sliše jer znala sam da po nju dođoše. Al' znatiželja goni da odgrnem zastore, izvirim i vidim…ma koga drugog nego Čaju!

Crna mu vrana kosa izvirivaše ispod šešira s dukatima u kom' se njihaše zataknuto pero, crne brčine naspram bijelog šlinganog peškira na ramenima, u rukama mu čuturica i sjekirica, a na nogama čizme! A vrag živi, oko njega cika, smijeh, galama…svi se guraju bliže da čuju što viče takav grlat i glasan!

Vodi on svatove, upravlja, raspoređuje, zahtjeva. I kad dođe vrijeme da se ide, traži djeverušu; kaže: „Ti ćeš u kola s mladoženjom, kumom i sa mnom." I mora tako biti. Jer Čajo zna. Al zna Čajo i šta mladoženju brine pa stalno tjera čuturicu u krug, sve on zna; tko zna koliko je puta sve to prošao…i vidi on da ga gledam širom otvorenih očiju, i čudim, i sve nešto pitam, al' sam plaha i tiha. Mirna sjedim kraj njega dok žeže Sunce srpanjsko, znojnih ruku preko suknje prelazim da se ne izgužva, da dođem lijepa do Crkve, baš onakva kakvu me je mater naredila. Vidi Čajo moj trud, al' mi ništa ne govori već mladoženju nalijeva i hrabri i šalom na šalu ne da doć' do daha od smijeha!

Kad stigosmo, izađosmo van iz kola, netko stoji na nogama, a netko manje, nekog brine suknja, a netko je već ošajcovo tko će biti u slijedećoj šali. „ ….eee, tebi izgleda neću bit Čajo u svatovima…vidi kakva ti je suknja, sva si izgužvana…nijedna te mater neće takvu htjet za snaju!"

Zastah kratko, dok me očaj ne prođe, prostrijelih ga očima, bubnja krv u ušima, zarumenješe se obrazi :

„Ma jel neće?!" ciknuh

„E sad ćeš vidjet!"

Znao je Čajo kako se mladost potpiri, znao je da će prkos raspustiti kose djevojačke i da će bose nožice vjetrom potkovati, cijele noći zvuk tambure me nosio, ni jela nisam, već treći slijed hrane ide, a za mnom prvo jelo nose! Ma neću jesti i neću stati…vidjet ćeš ti Čajo da se ne bojim tvojih prijetnji; moj prkos je jači! A on se smije i kutri, sad je vamo sad je tamo, svatovi sve veseliji, pjesma pjesmu goni!

Prošlo prikazivanje darova i nesta Čaje. Ne bi dugo, ide Čajo prema meni, a u obje ruke divne, lijevane pegle na žar. Svi svatovi u čudu gledaju, nasta tajac, niko ne zna kud će on s peglama.

„Donio sam ti da si izabereš peglu. S njom ćeš moći ispeglati sve suknje koje ti se zgužvaju, ali ako zadržiš tu radost i prkos koji si u sebi danas otkrila, neće ti pegla ni trebat, jer suknju nitko neće ni primjetiti, a ja ću ti sigurno biti Čajo u svatovima! „ Laknulo mi tada jer shvatila sam da je to samo igra Čajina da svatove pod svoje dovede, da ih razgali, podigne, razveseli i da je majstor i da mu nema ravna i da je zato tako poseban i da Čajo ne može svatko biti!

A sada…došlo neko čudno vrijeme. Radost sam zadržala, ali mi peglu lopovi ispred kuće ukradoše, nosila sam ju svuda za sobom gdje god krenula; neko nosi novce, neko dukate, a ja sam nosila uspomenu na divne dane mladosti i prkosa, ali došao vrag po svoje i kao da mi je s njom i prkos odnio, a možda nije, možda su samo godine… Čajo je još tristo svatova vodio; i ne čudi, jer pričalo se da nožice djevojačke vjetrom potkuje pa plešu cijele noći i nitko neće kući do zore. Kažu da Čaje izumiru, ali ja ne vjerujem jer Čajo je duša svatovska, onaj dah radosti i redoslijeda, onaj začin bez kojeg jelo nema isti okus.

Eto …zato u svatove želim ići, prave slavonske, da se sjetim Čaje i da vidim kako prkos u moje kćeri probudi… pa kom pegla kom uspomene!