U prošloj kolumni "(Ne)inteligentni Brod" okrznuo sam dvije teme: besplatni gradski bežični internet i gradsku računalnu mrežu kao infrastrukturnu podlogu za razvoj modernog grada. Dok se rasprave o potrebi besplatne mreže gotovo uvijek završavaju podjelom na one koji misle kako je to potrebno i korisno za građane i one koji se tome protive, zahtijevajući da to ostane u domeni providera, pitanje razvoja gradske računalne mreže uglavnom podupiru svi koji se iole razumiju u problematiku. Spomenute dvojbe mogu biti potaknute iz više razloga: zaštita interesa telekomunikacijskih multinacionalki, nedostatak demokratičnosti i težnja ka elitizmu, vjera kako se proračun može iskoristiti u pametnije svrhe, sumnja u svrsishodnost besplatnog pristupa internetu, sigurnosni rizici, strah od zlouporabe, pitanje prioriteta itd. Priloženi primjeri pokazuju kako su u pojedinim sredinama ove dvojbe davno razriješene te kako se užurbano radi na implementaciji oba navedena cilja - teme. Opseg realizacije i potrebno vrijeme pri tome nisu presudni; presudni su vizija, strategija i odluka o kretanju u tom smjeru.

Razmišljajući o temi i komentarima čitatelja, sjetio sam se bivšeg HSP-ovog saborskog zastupnika dr. Tončija Tadića, koji je gotovo jedini suvislo progovarao o sličnim temama u Saboru i medijima. Očito prevelik i za hrvatsku politiku i za svoju bivšu stranku, pošao je putem kojim su prije njega prošli Paraga i Paradžik. Srećom, nije mučki eliminiran poput Paradžika, ali je politički i medijski marginaliziran poput Parage. Doduše, analizirajući domete članstva stranke koje ga je definitivno ostavilo na cjedilu i zabilo mu nož u leđa, nije teško uvidjeti kako je tamo Tonči stršao, ne samo svojom fizičkom korpulencijom, nego mentalno, etički i intelektualno. I dok odnos Đapića i Tomašić prema bivšem stranačkom kolegi ni po čemu nije znakovit, naime, radi se o "provjerenim" demokratima, znakovita je sprega državnih vlasti, medija, državnih i stranih poduzeća kojima je Tadić očito bio trn u oku. Konstantno upozoravajući na nelogičnosti, bezakonje i štetu koju su svi redom činili Hrvatskoj. Tadić se, između ostalog, zalagao za hrvatsko vlasništvo i nadzor nad DTK mrežom te za objedinjavanje vrijednih TK resursa koje je Hrvatska izgradila.

"Svu tu infrastrukturu treba proglasiti javnim dobrom i izuzeti iz eventualne privatizacije. Danas se govori o privatizaciji HEP-a, Vodovoda i drugih što je alarmantno s obzirom na slučaj DTK koji imamo s T-HT-om. Treba nam agencija koja bi upravljala TK sustavima državnih poduzeća", zborio je Tadić.

Svakim danom ove riječi dobivaju sve više na težini, imajući u vidu kako Google bjesomučno, na sve moguće načine i raznim kanalima, po cijelom svijetu kupuje telekomunikacijsku infrastrukturu. Neki recentni događaji vezani uz HEP podgrijavaju sumnje na malverzacije na koje je Tadić upozoravao. Želi li se, u sjeni histerije oko završetka pregovora s EU i raspisivanja skorašnjih izbora, provesti podjela i prodaja HEP-a kao jedne od ključnih hrvatskih državnih tvrtki? Želi li se tim novcem financirati izbore i osigurati čelno mjesto u trenutku ulaska u EU? Brojne fino ispletene afere, još uvijek bez epiloga, poslužile su kao medijska priprema koja bi građanstvu trebala ukazati na neodrživost sadašnjeg državnog vlasništva i uprave nad tom tvrtkom.

Vratimo li se našoj temi i razložimo stanje povezanosti pojedinih ustanova u gradu, možemo doći do jednog zaključka: TK infrastruktura u vlasništvu države samo je djelomično stavljena u funkciju lokalne zajednice i ustanova. Državana agencija CARNet (Hrvatska akademska i istraživačka mreža), a ne računalna tvrtka kako navodi dogradonačelnik Osijeka Vrdoljak, čini sve moguće u skladu sa svojim proračunom, kako bi povezala u jedinstvenu mrežu sve obrazovne ustanove: osnovne i srednje škole, fakultete, institute i pojedine bolnice koje imaju određeni akademski status. Pri tome se za povezivanje koriste uglavnom usluge komercijalnih davatelja usluga, ali u ponekim slučajevima i TK infrastruktura nekih državnih tvrtki poput HEP-a, HŽ-a i drugih. Ostala tijela lokalne i državne uprave za sada nisu obuhvaćene uslugama povezivanja preko CARNet-a, niti koriste postojeću državnu TK infrastrukturu, nego svoju povezanost realiziraju uglavnom preko komercijalnih davatelja. Dakle, gospodarenje postojećim resursima odvija se po poznatom scenariju: državno stoji neiskorišteno, a novac poreznih obveznika transferira se stranim vlasnicima TK tvrtki.

Jedno od pitanja koje se pojavilo kroz poruke čitatelja je: "Ako se već nema mogućnosti pokriti cijeli grad besplatnim bežičnim internetom, zašto ga nema bar u dijelovima grada gdje građani duže borave, kao na primjer u bolnici?" Naša bolnica "Dr. Josip Benčević" djeluje kao akademska baza Medicinskog fakulteta u Osijeku, te je kao takva povezana stalnom vezom na Internet preko CARNet-a. Dakle, povezanost na internet ne košta bolnicu ništa, sve plaća država preko CARNet-a. Na postavljeno pitanje bi se moglo odgovoriti ponovo uzimajući u obzir više aspekata: financijski, tehnički, sigurnosni, zdravstveni i vjerojatno još poneki drugi. Prvo što svakome, tko o ovome problemu ozbiljno razmišlja, pada na pamet su eventualne smetnje koje računalni sustavi mogu prouzročiti medicinskoj opremi. U slučaju žičanih veza te je smetnje u cijelosti moguće zanemariti, no provesti žičanu vezu do svake bolničke sobe bilo bi preskupo. Prateći najave izgradnje nove poliklinike možemo se samo nadati da su vrsni projektanti to ugradili u svoj projekt te će nova poliklinika i po tome biti doista nova. Kada je riječ o bežičnim mrežama, istraživanja su pokazala da je vrlo mali utjecaj današnjih bežičnih mreža na medicinsku aparaturu i uređaje poput pacemakera i sličnih. Također, navodno nema niti posebnih interferencija s opremom koja radi na Zigbee standardu koji koriste pojedini medicinski uređaji. S druge strane, obzirom da rade s znatno većom snagom od bežičnih mreža, mobilni uređaji (telefoni i modemi) predstavljaju znatno veću opasnost za bolničko okruženje. zato i postoje pravila o zabrani korištenja mobitela i sličnih uređaja u pojedinim dijelovima bolnice. Financijska ulaganja ne bi trebala biti prepreka za realizaciju bežične mreže u krugu bolnice. Sigurnosni aspekt ne bih posebno analizirao jer vrijede postulati koji se odnose na sve do sada spominjane mreže. Bit će zanimljivo čuti eventualna obrazloženja vezana uz druge aspekte ove problematike kojih se nisam dosjetio.

Za kraj ostaje zdravstveni aspekt problema i to u smislu smanjenja razine stresa ili njegova potpunog uklanjanja. Naime, i u nas već postoji dosta ljudi koji dobar dio svog posla obavljaju preko računala i interneta. U slučaju oboljenja vezanih za stres, omogućiti tim pojedincima rad na računalu i povezivanje na internet, bilo bi kontraproduktivno i u suprotnosti s preporukama liječnika. Osim za poslovne ljude, isto vrijedi i za sve ostale koji se na različite načine "uzbuđuju" preko interneta: seksualno, kockanjem, igranjem. Na sreću, postoji pregršt literature i iskustava drugih koji su to već primijenili u bolnicama. Ne dvojim kako bi se mogle dogoditi čudne situacije: "Sestro, za ovog bolesnika danas nema pečenja, a bogami ni interneta. Za kolegu na krevetu do, molim lešo piletinu i maksimalno jedan sat interneta."