„Na sv. Bartola, 24. Kolovoza nije se smjelo zaboraviti. Taj dan prije zore ili na samu zoru, svukao bi se pudar ili vincilir ko od majke rođen – te bi tako u Adamovom kostimu triput oko svega vinograda obišao, molio se Bogu, zaklinjao ptice i grozio im se da mu grožđe ne diraju. U kom bi vinogradu bilo kvara od tica, rugali se pudaru, da je zakasnio uraniti na sv. Bartola, dok su ptice još spavale. Današnji učenjaci rekli bi, to su pudari sugerirali pticama, da ne dolaze u njihov rajon.“
„Biti Brođanin staroga kova a neimati svoj vinograd, smatralo se za veliku žalost."
Anka Simonović,
„O brodskom vinogorju …"
Rude vinogradi brodskog vinogorja. Ne možeš se ne sjetiti onih čijom zaslugom se vinova loza očuvala na ovom našem području. Iako u svim zapisima koje sam našla, najčešće spominju posjednike vinograda, nekolicina vincilirskih kuća koje su uspjele preživjeti vrijeme, a u mom su susjedstvu, nagnale su me da potražim nešto o životu vincilira, ljudi čijim umijećem je loza ostajala zdrava i bogata plodom sve do berbe.
Vinciliri su u knjigama rijetko spominjani te sam se ugodno iznenadila pronašavši knjigu učiteljice
Anke Simonović „O brodskom vinogorju …", Brodska riječ, izdana 2005. godine, gdje je život tih vrijednih, ali gotovo zaboravljenih ljudi detaljno opisan.
„Bolja klasa vinogradara imala je u svom vinogradu stalnog radnika a zvali ga „vincilir". Taj je obrađivao vinograd uz pogodbu, imao je svoj „deputat". Gospodar davao je prama veličini vinograda i deputat. Obično su dobivali svinjsku mast po 20-50 funti (1 funt ¾ kg.) njekoliko funti soli, 8-10 centi brašna, 1-2 akova (á 56 lt.) vina, ½-1 akova rakije i gotovog novca 60-80 i više forinti. Za pogodbu je vincilir dužan vinograd rezati, kolje udarati, triputa kopati, vezati, sam povaljivati i đubre si nositi koliko je trsja preko prošle zime uginulo, voće čistiti i klaštriti obalu. Lomače i staze u redu držati. Stupove usaditi ako se izvalili, letvu prišiti ako se koja otporila. Preko ljeta obilaziti trsje pa lozu privezati, čim ju je vjetar razvezao. Jednom rječju morao mu je vinograd biti u svakom pogledu bez ikakove mahne. Nadalje je imao paziti na voće, brati ga i gospodaru u Brod nositi. Kad je grožđe dozrijevalo morao je i dan i noć paziti da ne bude kvara. Gospodar je kupio baruta i sačmu i namaknuo vinciliru pušku a ovaj je morao noću obilaziti vinograd i po koji puta pucati, da se gospodar uvjeri, da mu sluga zaista na vinograd pazi. Gospodar je sam ili tko od njegove obitelji za vrijeme dozrijevanja grožđa u vinogradu stanovao pa je tako mogao i kontrolirati svog vincilira. Kad je grožđe dozrelo morao se je vincilir pobrinuti da nađe berače, putanjaše i gauače. Njegov je posao bio prešom baratati, jer je u njega gospodar najviše povjerenja imao. Kad se šira u Brod vozila morao je vincilir sa „teretom", tj. bačvom u kojoj se šira vozila uz kola ići. Zato je vincilir i njegova obitelj, ako je oženjen bio, dok je berba trajala imao cijelu obskrbu tj. nije se trebao brinuti za zajutrak, ručak i večeru. Tada je imao vincilir gospodsku gostbu, jer su gospodari imali svega u obilju, pa su radi i davali. Nakon berbe dobio je vincilir i korpu grožđa na dar. Kad se je vino pretakalo bio je vincilir dužan u Brod saći, pa vino pretočiti. Nije mu bilo dozvoljeno na nadnicu ići, jer u vinogradu uvjek dosta posla ima. Ako je imao odrasle sinove ili kćeri slobodno im je bilo na nadnicu ići. Vincilir je bio dužan da pribavi gospodaru drva, što je trebalo kad je gospodar u vinogradu stanovao. Vincilirova supruga morala gospodaru kuhati i posluživati ga, tako je bilo u pogodbi. Ali bi joj za otu uslugu davali poslje berbe lijep dar, bilo u novcu bilo u kakovoj haljini. Trava u šljiviku bila je vincilirova, za oto je imala vincilirica dati mlieka, sira, vrhnja, putra koliko je gospodaru ili njegovoj suprugi trebalo dok su bili u pudarini. Ako nije imao kravu, trava je bila gospodareva. Štalu za kravu pravio je vincilir o svom trošku. Obično su štale pravili od pletera, ko stari Bosanci svoje kuće. Vincilir je dobio i komadić zemljišta za sijanje povrća. Koliko je trebalo za gospodara, dok je tko od njegovih u vinogradu stanovao, morala je vincilirica dati a ostalo je bilo njezino.
U to doba bili su vinciliri: Švabe (Nijemci), Totovi (Slovaci) i Mađari, kašnje su nadošli Ličani.
Gospođe posjednika vinograda bile su prema svojim vincilirima vrlo ženerozne. Prigodom velikih blagdana došao bi vincilir čestitati gospodarevoj obitelji Božić, novu godinu itd.
Gospođa bi tad natrpala vincilirovu torbu kolačima, suhim mesom, pečenkom, kobasicama – jer tad nisu vinciliri svinje odgajali. Uz to bi dobio njekoliko oka što vina što rakije, to je bio dar pa se nije ovo piće pisalo u pogodbu. Svaki put dobio bi i zajutrak i po čašicu rakije. Tada bi dobio dobru koštu i vina za ručak i večeru, kad bi kod gospodara u Brodu štogod radio. Lijepo su se pazili gospodari s vincilirima a ovi s gospodarima, ali su tada i radnici – vinciliri – drugim duhom disali nego danas. Obično su gospodari imali svoje konje i kola, vincilir bi kupio što mu treba i kod gospodara ostavio i ovaj bi mu kupljeno dovezao, kad bi se u vinograd vozio. To niti je bilo u pogodbi, niti pod moraš, nego od dobre volje gospodareve."
Srećom da su sačuvani ovi vrijedni zapisi, kao i sjećanje na vincilire i njihove kuće, pa su sada i Vinske ceste protkane tim djelom naše prošlosti. A tradiciju pokušavaju sačuvati i pojedine udruge vinogradara i vinara kao što je
Udruga vinogradara i vinara „Igrač" bukovačko-vranovačkog vinogorja koji iznad izvora Vinkovac u Vranovcima pomno grade vincilirsku kuću.
Ovo napisah radi želje da ukažem na važnost čovjeka i njegova znanja, neovisno o imanju, bogatstvu, završenoj školi ili podrijetlu. Priča je to o suživotu i poštivanju onih koji zajedničkim zalaganjem dolaze do uroda, radilo se o vinogradu ili čemu drugom. Priča je to o iskustvu i stečenom znanju koje se cijeni i zato je danas posebna.
