SINOĆ je u Lisinskom održan koncert Simfonijskog orkestra HRT-a. Ništa čudno ne bi bilo da je koncert započeo glazbom. Ali nije. Počeo je govorom, jednom željom. U dvorani su svi zapljeskali. Zapljeskali su jedni drugima. Jako žalosno.

Iako je ovaj koncert bio gledan i slušan izravno u radijskom i televizijskom prijenosu te ga je čuo i vidio veliki auditorij, sumnjamo da će ovaj apel doći do nečijih ušiju. Kazano je kako orkestar napuštaju glazbenici nezadovoljni materijalnim uvjetima. Uz sve probleme koje iz dana u dan gaze ovo društvo, pitanje je hoće li njihov apel uopće imati smisla? A sami građani su uložili jako puno u takve vrsne glazbenike, da bi oni danas pakirali svoje instrumente i odlazili trbuhom za kruhom, vjerojatno tražeći novi posao koji nema veze s njihovim zanimanjem.

Kada ovo čujemo ili pročitamo, prvo što bismo pomislili – mi smo narod koji ne voli glazbu i kulturu.

Definitivno, to nije istina. Mi smo narod koji jako voli glazbu, ili bolje rečeno muziku.

Upravo dok čitamo ovaj članak počinje jedan od najvećih glazbenih događaja u povijesti Lijepe Naše. Naša će najveća dvorana, ona u Zagrebu, večeras biti dupkom puna, jednostavno - traži se ulaznica više. I ne samo večeras, već pet večeri za redom zagrebačka Arena je već odavno rasprodana. U pohode glavnom našem gradu i najvećoj dvorani stiže u goste AP. Ne, AP nije šef Vlade. On nikada na jednom mjestu ne bi mogao okupiti toliko ljudi. Ovo je daleko veća zvijezda koja okuplja više no što može ijedna politička partija okupiti na svojim kongresima ili predizbornim skupovima. I to pet večeri. Zaredom.

Ako bismo ovaj događaj gledali kroz matematiku, to bi ovako izgledalo. Pet koncerata u zagrebačkoj Areni na kojima će biti prisutno blizu sto tisuća ljudi s plaćenim ulaznicama u konačnici će iznositi blizu tri milijuna eura. Dvije trećine tog iznosa sigurno ostaju trenutno najpopularnijoj regionalnoj zvijezdi AP.

Zašto je takva vrsta muziciranja toliko popularna? Je li itko mogao pomisliti da će osoba s dvadeset i osam godina uspjeti u Lijepoj Našoj prodati skoro sto tisuća ulaznica? Zašto osuđivati uspjeh tako mlade osobe?

Glazbeni proizvod koji označavamo kao cajke u početku je bio namijenjen uglavnom priprostom ili malograđanskom čovjeku, da ne kažem seljaku. S vremenom, taj je proizvod evoluirao i počeo označavati status ili određenu pripadnost grupama ljudi.

Zar nisu tako nastajali i današnji veliki svjetski brendovi? U početku su bili nitko i ništa, a danas su planetarno popularni.

AP, ali ne onaj naš šef, vješto koristi prazan prostor na našem glazbenom tržištu. AP u tome uspijeva kao nitko prije. Precizno cilja i targetira određenu skupinu ljudi. Zar isto tako ne postupaju svi svjetski brendovi koje smo raširenih ruku, da ne kažem i nogu, srdačno prihvatili?!

Isto to se dogodilo i s cajkama. Ne trebamo biti ljuti na njih, na izvođače, trebamo sami sebe kriviti, ako već vjerujemo da je to nešto loše.

Odavno je takav trend postao dio nas i svakako dio kulture. Prihvatili mi to ili ne. Naš nekakav stav o tome je da se odričemo takvih muziciranja. Posebno to radi kulturna javnost. Javno ga se odriču, a privatno uz takvu muziku derneče. Licemjerno, zar ne?

Dok svaki veći Hrvat vodi križarsku bitku protiv ovakvog muziciranja u Lijepoj Našoj, nerijetko isti se taj čovjek u kafani ili u svatovima oduzima uz njemu tako 'mrske' zvuke i stihove. Licemjerno, zar ne?

Ipak smo samo mi licemjeri koji ne razumijemo da još živimo u kaljuži Balkana. Sve dok je tako svi simfonijski orkestri će nam propadati, a tu prazninu će netko popuniti. Večeras i nekoliko idućih dana AP, a nakon nje netko drugi.

Kako bismo sve ovo bolje razumjeli, pročitat ćemo samo nekoliko redaka koje će na svojim koncertima narednih dana otpjevati AP – „Logično, tebi je logično, a meni toksično!“.