Ivica Batinić (40), bivši načelnik Općine Sibinj, neusporedivo je uspješniji od gradonačelnika Slavonskog Broda, Mirka Duspare (55). Ne vjerujete?! Pogledajte samo koliko je posljednjih godina u medijima bio prvi, a koliko drugi. Kada ste to, zadnjih godina, Dusparu vidjeli u dnevnicima nacionalnih televizija ili o njemu čitali na udarnim stranicama nacionalnih dnevnika i tjednika? Ako ga je i bilo, zgurali ga u desetak sekundi među posljednje vijesti, onih ispred sporta i vremenske prognoze, ili ga sakrili na stranice novina među informacije o slabijem urodu pšenice, popravku lokalnih cesta, ili sajmu voćnih rakija u kakvoj slavonskoj pripizdini, nazovimo je za ovu prigodu Vukojebinom Donjom.

U glavnim medijima nije bilo ni slova o tome, pa sam, umišljajući si da nešto znam o novinarstvu, mislio kako mi se sve to priviđa, jer ono čega u medijima nema, nije se ni dogodilo.

A Batinić? Šepurio se po televizijskim ekranima, smiješio s novinskih naslovnica, i gospodario radijskim valovima. Kada bi netko pedantno izračunao broj minuta i dužinu novinskih stupaca koliko su, recimo, u posljednjih pet-šest godina glavni (hrv. mainstream) mediji posvetili bivšem načelniku Općine Sibinj, a koliko aktualnom gradonačelniku Slavonskog Broda Mirku Duspari, drugi prvome ne bi bio ni do gležnja. Ili, sportskim rječnikom rečeno: Batinić je Dusparu potukao do nogu.

U čemu je, dakle, tajna Batinićeva uspjeha?

U društvu i u medijima vladaju dva osnovna pravila. Prvo je: samo je loša vijest dobra vijest. Drugo: ono čega nije bilo u medijima, nije se ni dogodilo.

Razmotrimo prvu: Dok je Ivica Batinić krivotvorio službene dokumente kako bi novac namijenjen socijalno ugroženima strpao u vlastiti džep, Duspara je po gradskim prometnicama gradio kružne tokove. Dok je Batinić muljao s darovanim državnim zemljištem u gospodarskoj zoni, udruživši se s kojekakvim likovima u neku vrst zločinačke organizacije, Duspara je, poput goniča robova, visio nad glavama svojih suradnika ne bi li iz fondova Europske unije iscijedili što više eura.

Ali koga zanimanju kružni tokovi, milijuni iz EU fondova, uređene gradske površine, nogostupi, javna rasvjeta, podvožnjaci… Prostor takvim vijestima kradu kradljivci, prevaranti i kriminalci.

Ono čega nema u medijima nije se ni dogodilo

Razmotrimo drugo medijsko-društveno pravilo, koje, rekli smo, glasi: ono čega nema u novinama, na radiju ili televiziji, nije se ni dogodilo. Svi ti Dusparini poslovi nisu, zbog prvog pravila, zanimljivi medijima. Zato ih u njima i nije bilo, ili ih je bilo neznatno. Dakle – nisu se ni dogodili.

Postojala je, prije nekog vremena, možda prije 15 ili 20 ljeta, ideja da se pokrenu novine koje će objavljivati samo dobre vijesti. Jer, ljudima je, kao, dosta loših vijesti. Zamisao nikada nije realizirana. Novine ipak žive od čitatelja i ne pišu li o onome što ih zanima, loše će proći. Ljudi žele loše vijesti. Gutaju ih, komentiraju, prepričavaju, lajkaju i šeraju (da upotrijebim te dvije bastard riječi, od kojih se svakom jezikoslovcu diže kosa na glavi). Zanima ih koliko je tko ukrao, tko je i na kakav način poginuo u kakvoj nesreći, kome su među tzv. jet setom pronašli ljubavnicu ili ljubavnika, koji je političar umiješan u kakav skandal, tko je uhvaćen s kokainom ili hašišem, tko je vozio pijan i izazvao nesreću…

Kome trebaju dobre vijesti?

Jedan popularni i vrlo čitani portal ima tjednu rubriku nazvanu dobre vijesti nedjeljom. Ali, vidim, nisu redoviti. Nešto im baš nisu bile čitane te vijesti. Jer, koga zanima nešto dobro i pozitivno. Dajte nam arenu s gladijatorima, krv, nasilje, glave koje se kotrljaju.

A oni Dusparini kružni tokovi, zbog kojih, vozeći se Slavonskim Brodom, gotovo da osjećam vrtoglavicu, bit će spomenuti samo ako se na njima dogodila prometna nesreća. I onda će se, naravno, odmah naći nekoliko pametnjakovića, koji će, spominjući Dusparinu bližu i daljnju rodbinu, ispod teksta o tome na nekakvom portalu komentirati kako se nesreća sigurno ne bi dogodila da nije izgrađen kružni tok. Kao što se ne bi dogodili da ni da Karl Benz u srpnju 1886. nije napravio prvi automobil.

U posljednjih desetak godina bar sam 200 puta bio u Slavonskom Brodu. Bar dva puta mjesečno. I uvijek gubio živce zbog nekakvih cirkusa na cestama, radova oko podvožnjaka, kopanja, obilaznih putova, zatvorenih ulica. Nisam pojma imao što se to u gradu, za vraga, stalno radi, što se to kopa, ruje i buši. U glavnim medijima nije bilo ni slova o tome, pa sam, umišljajući si da nešto znam o novinarstvu, mislio kako mi se sve to priviđa, jer ono čega u medijima nema, nije se ni dogodilo.

Ali, kada usporedim Slavonski Brod s onim kako je izgledao prije deset godina i kako izgleda danas, sjetim se one latinske poslovice: Per aspera ad astra.

I umalo napisah: Per Duspara ad astra.