SVATKO  tko češće putuje preko granice, osobito ljeti ili pred božićne i uskršnje blagdane, zna kako je zabavno satima stajati pred graničnim prijelazom i testirati izdržljivost anlasera i akumulatora na vozilu. I naravno, vlastite živce. A da živci u takvim prigodama brže otkažu nego spomenuti dijelovi automobila, pročitali smo i na ovom portalu, o incidentu na graničnom prijelazu između dva Broda, kada su proradile šake jer je jedan vozač propuštao vozila iz druge kolone, kojima se žurilo i bilo im mrsko čekati u redu.

Putnici koji se nađu u kilometarskoj koloni pred granicom sigurno su bezbroj puta vidjeli takve kojima se ne da čekati pa s uključena četiri žmigavca krenu u pretjecanje. Uvijek se, blizu cilja – graničnog prijelaza – nekako ubace i obično ne dobiju šakom u glavu. I sâm sam, mnogo puta, svjedočio takvim situacijama, no nikada, baš ni jednom, nisam vidio da je policija kaznila takvog vozača i vratila ga na početak kolone. No, zato sam vidio nešto drugo, a pretpostavljam da nisam jedini. Vidio sam kako policijsko vozilo ''pod plavom rotirkom'' provodi kakav Audi, BMW ili Mercedese sa zatamljenim staklima do graničnog prijelaza.

Vozač i putnici u takvom automobilu ne moraju se bojati da će ih netko mlatnuti šakom, ili ne daj bože, francuskim ključem, jer očito je riječ o VIP osobama prema kojima naša policija postupa u skladu s ustavnim načelom o jednakosti svih građana. No, dobro, što ćemo: uvijek je među nama jednakima bilo i ponešto jednakijih, s tim smo se odavno pomirili.

Dan prije prošlogodišnjeg Badnjaka, rano izjutra, našao sam se pred graničnim prijelazom u Tovarniku. Vozio sam prijatelja u zračnu luku u Beograd, odakle je imao izravni let za New York. Krenuli smo na vrijeme, no nismo očekivali kilometarsku kolonu gastarbajtera, mahom Turaka koji su se vraćali sa Zapada da bi u domovini proveli božićno-novogodišnji urlaub. Slučajno, na kraju kolone, zateklo se i policijsko vozilo, pa smo, objasnivši policajcu o čemu se radi i pokazavši mu zrakoplovno kartu, zamolili da nas provede do graničnog prijelaza. Samo je odmahnuo rukom.

Vratili smo se četrdesetak kilometara do Iloka, gdje je kolona pred graničnim prijelazom bila nešto manja, uključili četiri žmigavca i riskirajući nečiju tvrdu šaku o glavu, stali pred kontrolnim kućicama. Stigli smo na zrakoplov u minutu do 12, a ja sam bio bogatiji za iskustvo kako naša policija (osim u rijetkim prilikama) budno pazi na jednakost svih građana.

Pišem ove retke ponukan još jednim tekstom s ovog portala, onom o novinarima SB Plusa koji su žurili u Bosanski Brod i naivni, kao i ja onomad u Tovarniku, zamolili policiju da im pomogne doći na početak kolone, kako bi stigli na vrijeme. Njihov je zahtjev bio manje problematičan od mog: on nisu htjeli autom preko granice, već pješke, gdje bi ih, s druge strane, dočekali oni koji su ih pozvali.

Policija je njihovu zamolbu odbila, ali ubrzo pokazala kako ipak sve građane ove zemlje ne tretira jednako, već da o jednima brine više nego o drugima. Svojedobno, kad su granicu prelazili Branimir Glavaš, Miroslav Kutle, ili Brođanima geografski puno bliži Ivica Batinić, bivši načelnik Općine Sibinj, a o najnovijem slučaju, onom Zdravka Mamića da i ne govorimo, policija ih je pustila bez da je ikoga išta pitala. No, s obzirom da je u vozilu koje je za novinare tražilo malo protekcije bio ''pravomoćno osuđeni 'kriminalac''' (citiram navod s ovog portala), policija je smatrala potrebnim šefa brodskog suda pitati može li ga pustiti preko granice. Da ne bi zdimio i kao Glavaš, Kutle, Batinić ili Mamić, koristio gostoprimstvo susjedne nam države.

Dirljiva je briga naše policije o građanima za kojima nije raspisana tjeralica, ni Interpolova, ni naših sudova, pa je teško ne usporediti to s policijskom logikom iz jednog starog vica. Priča se događa na Kosovu, u vrijeme kada je Miloševićev režim ondje uveo policijski sat. Dva srpska policajca patroliraju ulicom i negdje oko 20,50 vide Albanca kako, deset minuta prije početka policijskog sata, žurno hoda ulicom. Jedan od policajaca lati se puške i ubije ga.

- Što ga, bre, ubi, pa nema još devet sati?

- Ma znam ja gde on stanuje. Nema šanse da kući dođe za deset minuta. - odgovori mu revnosni kolega.