BEZ obzira na upozorenje Zorana Vakule (''Ne krećite na put ako ne morate!'') prošlog petka popodne, zajedno sa snijegom, krenem u Slavonski Brod. Dva najveća slavonska grada, povezana su autocestom, pa bez obzira na snijeg, pomislih, ne bi trebalo biti problema na putu. Vožnju autocestom plaćamo najskuplje u Europi, logično je, dakle, da ih i najbolje održavamo. Siguran da će autoput, za razliku od osječkih cesta, biti čist, vozim prema naplatnim kućicama.

Osjećaj kao i u većine Hrvata, osobito poduzetnika: divan je to osjećaj kada prevarite državu.

No, kad sam ušao na autocestu, vidim, zbog snijega ograničili su brzinu na 60 km na sat. I riješili problem. Jer, složit ćete se, lakše je ograničiti brzinu, nego očistiti snijeg. A snijeg je po običaju iznenadio cestare: em je pao u prosincu, em u petak popodne kada su svi krenuli na blaženi vikend. I sada valja skupiti ekipu da upregne ralice i kamione sa solju. A ljudi tek otišli na kolinje, u kafiće, ili doma gdje zavaljeni u fotelju, uz pivo ili vino, gledaju televiziju.

Probijam se kroz snijeg, zimske gume su nove (ne bojim se kazne kao oni što voze s ljetnima), pa vozim 66 kilometara na sat, jer ako vozim samo kilometar brže, može me kazniti policajac u presretaču. Jednom, kad su me kaznili, rekli su kako toleriraju deset posto bržu vožnju od one ograničene, pa računam: 60 + 10 posto = 66.

Jer, znam, prekoračim li tih 10 posto, u prekršaju sam. A policajac, zaustavi li me, neće kazniti Hrvatske autoceste što nisu očistile snijeg, već mene, jer nisam poštivao ograničenje brzine.

Dođem tako, nakon više od sat vremena vožnje (koja inače traje dvostruko manje) do naplatnih kućica u Slavonskom Brodu, a blagajnik proviri iza staklenog prozorčića i kaže: 35 kuna. Pitam ga ne bi li bilo pošteno da preplovi iznos, onako kao što su, zbog neočišćenog snijega, prepolovili brzinu kretanja autocestom. A on se smije, misli: Vidi budale! I toplo mi savjetuje da očistim snijeg s krova automobila jer bih mogao platiti kaznu zaustavi li me brodska policija koja često zna stajati baš tu na brzoj cesti, nedaleko naplatnih kućica.

Nemam vremena za čišćenje snijega s krova automobila jer kasnim, no nadam se da će barem u Brodu ceste biti čiste. Tamo ih naime održava lokalna tvrtka, a ja uredno, svake godine, kad registriram auto, ostavim lijep novac upravo za održavanje cesta. A plaćam naknadu i u svakoj litri kupljenog benzina.

No, u Brodu, ista priča kao na autocesti. Ralicama ni traga. Pomislim, zaboga, pa logično je što je i ovdje situacija ista: i ovdašnje je cestare iznenadio snijeg u prosincu, a i vikend je počeo pa se zimske službe razletjele. Baš kao pahuljice koje nemilice padaju.

Milim brodskim cestama prema centru grada i vidim kako građani ispred svojih kuća lopatama čiste snijeg s nogostupa. Svaka im čast, kažem sam sebi, ljudi čiste snijeg, a niti naplaćuju ''cestarinu'' onima koji prolaze pored njihove kuće (kako to čini HAC), niti dobivaju postotak od onog harača što ga plaćamo prilikom svake registracije auta. A onda opet, pomislim: ma vraga oni čiste snijeg jer su savjesni i drugačiji od HAC-a i države; čine to jer se boje da ne naiđe komunalac i odrapi im kaznu zbog neočišćenog snijega ispred kuće.

Dovučem se tako do središta Slavonskog Broda i tražim parkirno mjesto. Parkiralište naravno nije očišćeno, ali parkiranje se naplaćuje. Trpam pet kuna u kasu Brod parkinga, kako mi ne bi naplatili dnevnu kartu, na kojoj piše da potvrdu moram istaknuti s unutarnje strane vjetrobranskog stakla. Jer, ne bude li ondje, eto meni dnevne karte, a to je, valjda, 60 kuna. No, na povratku do automobila, proradi crv sumnje. Kako je parkiralište prekriveno snijegom, nisam siguran je li moj auto zagazio i u susjedno parkirno mjesto. U Osijeku, ako to učinite, kaznit će vas, jer ste platili za jedno parkirno mjesto, a zauzeli dva. Vjerujem da je tako i u Brodu, pa odlazeći s parkinga stalno mislim kako ću, kad se vratim, zateći obavijest o prekršaju, zajedno s uplatnicom.

Ali nisam. I tako, sretan i zadovoljan, vraćam se kući. Jer, nisam platio kaznu za moguće zauzimanje dva umjesto jednog parkirnog mjesta, nije me kaznila brodska policija jer sam vozio s podebljim slojem snijega na krovu automobila, a nije me zaustavio ni presretač jer sam na povratku, umjesto 66, znao na autocesti pritisnuti gas i juriti i do 90 kilometara na sat. A to je 50 posto brže od dopuštenog, pa bih mogao biti kažnjen za obijesnu vožnju.

I kad sve zbrojim, ustvari, nisu mene zakinuli u HAC-u, kako sam lakomo pomislio, kad su mi naplatili punu cijenu cestarine, a ograničili vožnju na pola dopuštene brzine. Ustvari, ja sam prevario državu i Grad Slavonski Brod. Državu, jer u proračun nije sjela ona kazna zbog prebrze vožnje na autocesti i neočišćenog snijega s krova automobila. A Brod parking, jer sam, moguće, stao na dva parkirna mjesta, a platio za jedno.

Pa sam se osjećao kao i većina Hrvata, osobito poduzetnika: divan je to osjećaj kada prevarite državu.