NAJSTARIJA knjiga koju imam u svojoj biblioteci tiskana je prije 123 godine u Zagrebu u Tiskarskom zavodu Narodnih novina. Riječ je o knjizi Pjesme Ivana Mažuranića, ''sa slikom i autografom pjesnika ter fototipijom pjesnika na odru'', kako stoji ispod naslova knjige štapmane 1895. godine. Knjiga je u odličnom stanju, otvorite je, listate i čitate bez problema. Eto, na 80. stranici pjesme Hrvat, napisane 1858. Jezik jest arhaičan, jer se u Mažuranićevo vrijeme pisalo ''rieka'' a ne rijeka; ''sliedi'', a ne slijedi; ''stiene'', a ne stijene; ''srdce'', umjesto srce. Slova u knjizi oštra su i jasna, kao da su jučer otisnuta, a na listovima papira tek je blaga, žućkasta patina vremena.

Siguran sam da će biti i onih koji će postaviti pitanje čemu te knjige, danas u digitalnom dobu, kada je sve online i kada svemoćni Google, i to samo u djeliću sekunde, pronalazi i ono za što mislite da je nemoguće naći.

Nemaran, kakvim me bog stvorio, već godinama namjeravam baciti plastičnu kutiju punu floppy discova na koje sam nekad pohranjivao svoje tekstove. Jest da me golica što sam sve na njima sačuvao, ali kako da pročitam što je ondje zapisano? Floppy disc pripada kamenom digitalnom dobu; jedino čega se još nezgrapnijeg iz tog vremena sjećam su one diskete, promjera 8 inča (20,32 cm), gotovo veličine također izumrlih longplay ploča.

Ni u jednom od tri računala koja imam ne mogu ugurati floppy disc, iako je velik svega 3 i pol inča, nešto manje od devet centimetara. Takvi floppy discovi počeli su se proizvoditi 1982., dakle prije samo 36 godina. Danas ih nemam gdje očitati, jednako kao što više ne mogu slušati ni ''singlicu'' s pjesmama moje mladosti, Penny Lane s jedne i Strawberry Fields Forever, s duge strane vinilske ploče, koju sam 1967. imao među prvima u Osijeku. Nemam gramofon niti neko staro računalo u koje bih mogao staviti floppy disc. Tehnologija ih je pregazila.

Floppy diskove zamijenili su CD-ovi i DVD-ovi (i u povijest otjerali one, danas beskrajno smiješne, video i audio kazete, koje su se tako često, na užas vlasnika, znale zapetljati jer ih je bilo teže rasplesti nego gordijski čvor), no danas ih naveliko istiskuju memorijske kartice i USB stickovi. Što je sljedeće? Cloud?

Što se mene tiče: knjiga! Knjiga koju sam s lakoćom uzeo s moje police i čitao je glatko i jednostavno bez obzira što je tiskana prije 123 godine. Isto onako kao što se danas može čitati prva zvijezda Gutenbergove galaksije, Biblija tiskana 1455. godine u 180 primjeraka, 45 na pergamentu i 135 na papiru.

No, čemu ovako neobičan i dug uvod jer se čitatelj (ako već nije odustao) zacijelo pita što to pisac želi reći. Pa eto, sljedećeg petka, u Slavonskom Brodu javnosti će biti predstavljene dvije knjige, kolege (kad je o pisanju kolumni riječ) Miroslava Mazureka i moje malenkosti. Obje u izdanju Udruge PLUS gdje su, izvorno, tjednima ispisivane na ovom portalu.

Ovo je, ako se ne varam, već šesta knjiga ove godine u izdanju SBplusa. Velika produkcija i za etablirane nakladnike. Siguran sam da će biti i onih koji će postaviti pitanje čemu te knjige, danas u digitalnom dobu, kada je sve online i kada svemoćni Google, i to samo u djeliću sekunde, pronalazi i ono za što mislite da je nemoguće naći. Pitanja i prigovori mogu stizati od zabrinutih ekoloških fanatika (čemu posjeći nekoliko stabala da bi se štampale te dvije knjige), do zajedljivaca koji će se pitati što su si to umislili Mazurek i Hedl, a Jerko Zovak im to omogućio, da njihove kolumne zaslužuju tvrde korice knjige.

Ne mislim, dakako, bar kad je o zbirci mojih kolumni riječ, da se radi o ''kapitalnom djelu'' koje valja čuvati, kako se ono svojedobno govorilo, ''kao zjenicu oka svog''. Ne mislim ni da je u njima nešto osobito pametno ili jako vrijedno, ali, dopustite mi ipak ponešto neskromnosti, možda, kao kronika jednog djelića vremena, zaslužuju maleni prostor makar i na najzabačenijoj polici neke knjižnice. I možda nekom, za sto-dvjesto godina bude zanimljiva, kao meni ona Mažuranićeva knjiga, čime ni na koji način ne pokušavam sebe usporediti s velikim hrvatskim piscem, jezikoslovcem i banom.

Uz to, knjige imaju još jednu draž. Odlično gore, a takvu su sudbinu, i u najnovije, naše, vrijeme doživjele mnoge. Spaljuju ih na lomači kao nekoć vještice. S floppy discovima, video i audio kazetama i USB stickovima, a osobito CD-ovim i DVD-ovima, puno je drugačije. Vjerojatno se sjećate snimaka kada su ih gazili buldožerima i kako su se lomili pod njihovim gusjenicama, jer radilo se o zaplijenjenim piratskim izdanjima.

No, knjige za razliku od floppy discova, CD-ova, memorijskih kartica… odlično gore i na kraju ipak se osvete onima koji ih spaljuju. U tami, onima koji ih spaljuju, knjige na lomači osvijetle njihova mračna lica.