Brođani, koliko se zasad zna, ''osvjetlali'' su obraz Slavonaca u Saint-Etienneu, na utakmici Češka - Hrvatska, i pridružili se združenim snagama Osječana i Vukovaraca, Zagrepčana, Splićana i Istrana, među onih 30-ak divljaka, da upotrijebimo najblažu moguću riječ, koji su prekinuli utakmicu i sramnim huliganskim ispadom osramotili i ponizili cijelu naciju.

Sjetimo se što je sve govorio Zdravko Mamić, osoba koju i danas smatraju glavom hrvatskog nogometa, sjetimo se optužnica za više od stotinu milijuna kuna zamračenih u nogometu, kriminalnih pokušaja da se zaustavi Zakon o sportu, sjetimo se da je nečasnu ulogu u tome imao i Ustavni sud, što su otkrile tajne (i ubrzo provaljene) mjere USKOK-a, sjetimo se kako je i s kim isti taj Mamić slavio nakon izborne noći u štabu relativnog pobjednika parlamentarnih izbora, sjetimo se kako je ova Vlada, točnije njen ministar Šustar, opstruirao Zakon o sportu…

Onda su se, naravno, u cijelu priču umiješali političari, ne bi li na nacionalnoj sramoti (tko ne vjeruje da smo tako doživljeni, neka pogleda inozemne medije) ušićarili koji bod. Krivca za neviđene nerede na Euru 2016. tražili su, naravno, u suprotnom političkom taboru. Pa su one divljake počeli povezivati s Orjunom, mada od njih 30-ak, vjerojatno, niti jedan, ne samo što ne zna da ta kratica znači ime Organizacije jugoslavenskih nacionalista već, vjerojatno, za nju nikada nije ni čuo. Koja, nota bene, ne postoji puno duže od pola stoljeća. Kao što, pola tog vremena, nema ni Jugoslavije, propale države u kojoj većina od sudionika divljačkog ispada u Saint-Etienneu, nije čak ni rođena.

Ali ništa ne košta povezati te bijednike s Orjunom, a tu su onda odmah i Jugoslaveni i komunisti (odlikaši iz HSP AS hitro su za nerede na utakmici krivca našli u Zoranu Milanoviću), mada, vjerojatno, od onih koji su im prišili taj epitet ni polovica ne zna da su orjunašima najžešći neprijatelji bili upravo hrvatski komunisti. Svjedoči o tome i ona nimalo nježna tuča komunista i orjunaša, prije gotovo cijelog jednog stoljeća, u srpnju 1921., u Splitu. Ali, kako bi se ono reklo: ne slažu li se činjenice s onim što govore političari, to gore po činjenice.

Ostavimo daleku povijest, ali kad je već dovedena u kontekst onog sramotnog, divljačkog izgreda na Europskom nogometnom prvenstvu, prisjetimo se puno bližih događaja koji govore o navijačkim ispadima, kao i djelima onih koji vode hrvatski nogomet. Sjetimo se svastike na Poljudu (ni danas se ne zna tko je stajao iza te pomno isplanirane provokacije), sjetimo se ''Za dom spremni'', Joea Šimunića na Maksimiru, sjetimo se incidenta na utakmici Hrvatska - Izrael u Osijeku, kad najviši državni dužnosnici nisu čuli iste povike s tribina. A kad nisu čuli, onda nisu mogli ni reagirati, ili su sa zakašljem rekli ispraznu frazu kako osuđuju sve totalitarizme.

Sjetimo se što je sve govorio Zdravko Mamić, osoba koju i danas smatraju glavom hrvatskog nogometa, sjetimo se optužnica za više od stotinu milijuna kuna zamračenih u nogometu, kriminalnih pokušaja da se zaustavi Zakon o sportu, sjetimo se da je nečasnu ulogu u tome imao i Ustavni sud, što su otkrile tajne (i ubrzo provaljene) mjere USKOK-a, sjetimo se kako je i s kim isti taj Mamić slavio nakon izborne noći u štabu relativnog pobjednika parlamentarnih izbora, sjetimo se kako je ova Vlada, točnije njen ministar Šustar, opstruirao Zakon o sportu…

I onda se dogodio Saint-Etienne. Pa se na brzinu poteglo za orjunašima, ne bi li se našlo krivca. Pa je sazvana izvanredna sjednica hrvatske Vlade, ne bi li se hitno promijenio zakon i pooštrile kazne za huligane na sportskim terenima. Sjednica Vlade koja gotovo da i ne postoji, koja bi Saboru, koji također gotovo da više i ne postoji, trebala uputiti izmjene tog zakona, a ovaj ga izglasati. Političke vatrogasne ekipe, trebale bi, dakle, izaći na teren da s polupraznim kantama vode gase požar kojeg teško da bi ugasila i flota kanadera.

Požar se, poznato je, najbolje, najbrže i najučinkovitije gasi kad se pojave prve iskre i plamićci. Ono što naši političari, a oni su najodgovorniji za sve što se dogodilo u Francuskoj, na utakmici Češka - Hrvatska nisu shvatili, niti su željeli učiti od onih koji znaju, jest da sve počinje od malih stvari, koje je, kad se jednom zakotrljaju, teško zaustaviti. Ne znam koliko naših političara zna s čim je svoju iznimno uspješnu karijeru gradonačelnika New Yorka, 1997. započeo Rudolph Giuliani. Naoko smiješnu akcijom lova na crtače grafita koji su nagrđivali pročelja najvećeg američkog grada, postupno je akciju širio na lokalne ulične tabadžije, gradske kokošare i sitne dilere marihuane. Oni su bili najniža stepenica, ali zato najšira baza koja je vodila prema višim sferama, sve do vrha kriminalnih gangova i mafijaških bosova. U vrijeme dva mandata Rudolpha Giuliania, New York je iz zone sumraka postao jedan od najsigurnijih velikih gradova SAD-a.

Znam da će biti podsmijeha i zločestih komentara, ali uvjeren sam da je Guilianova metoda trebala biti primijenjena i u nas. Pogledajte pročelja na ulicama naših gradova, u čemu ni Slavonski Brod, ni Osijek, nažalost, nisu iznimke. Znadete li makar jednu osobu kažnjenu za uništavanje tuđih fasada ili kakvu policijsku akciju u lovu na one koji sprejem i bojom ispisuju, ne samo svastike ili ''uhato U'' s križem u sredini, već i kojekakve škrabotine razumljive samo onima koji ih maljaju. Od lokalne politike do vrha države, to nikome nije smetalo.

Zato nam se i dogodio Saint-Etienne.