IAKO je, po jednoj od definicija, nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, sad kad je za nas Euro završen, a utučena nacija teško prihvaća činjenicu da nas neće biti u europskom vrhu, nije naodmet podsjetiti na sličnosti između tog sporta i domaće politike.

Postoje bar četiri nevjerojatne sličnosti hrvatskog ponašanja u sportu i onog u politici: sklonost preuveličavanju, opravdavanje neuspjeha svakojakim razlozima osim vlastitim, cipelarenje onih koje smo do jučer kovali u zvijezde i običaj da ceh malo kad plate oni koji ga naprave.

Sve do utakmice s Portugalom, barem 99,99 posto hrvatskih građana bilo je uvjereno kako će Vatreni, sasvim sigurno, postati europski prvaci. Onu beznačajnu šačicu koja se usudila - ne reći, nego pomisliti - da možda i nismo baš najbolji u Europi, gledalo se s krajnjim prezirom, podozrenjem i ozbiljnom sumnjom.

Sličnost s politikom?

Sjetite se rečenice iz pobjedničkog govora Kolinde Grabar Kitarović u siječnju 2015. kada je izabrana za predsjednicu Republike: ''Bit će Hrvatska među najrazvijenijim i najprosperitetnijim zemljama Europske unije!''. Dobro, možda jednom i hoće ako, nakon Velike Britanije, iz Unije izađu Njemačka, Francuska, Italija, Austrija, Nizozemska…, a s nama još samo ostanu Bugarska i Rumunjska.

Već u rano nedjeljno jutro, samo nekoliko sati nakon poraza od Portugalaca, krenulo se u potragu tko je kriv za neuspjeh Vatrenih. I, naravno, prstom se odmah uprlo u španjolskog suca Carlosa Velasca Carballoa. Hrvatski sudački ekspert Mateo Beusan proglasio ga je najgorim na Euru: dopuštao je izrazito grubu igru i nije žutim kartonima kažnjavao oštre startove Portugalaca. ''Ma glupo je o njemu više govoriti, neka ga voda nosi, ovo prvenstvo mu je ionako kraj'', rekao je hrvatski stručnjak za suđenje.

Sličnost s politikom?

Sjetite se kako su loše rezultate turističkih sezona znali opravdavati ministri turizma: kišno ljeto, prejak tečaj kune, ''paradajz turisti'' koji malo troše, Olimpijske igre ili nogometna prvenstva koja su turiste ostavile doma. Ili, kako su se pravdale loše žetve? Ministri poljoprivrede mahom bi krivili sušne godine, kao da nikad nisu ni čuli ni vidjeli kako su Izraelci navodnjavanjem pustinje podigli plantaže agruma ili kako je još prastara civilizacija Inka dovodila vodu do svojih polja.

Nije još počelo, ali za koji dan sasvim sigurno hoće: Vatrene i njihovog izbornika Čačića, koje smo do utakmice s Portugalom dizali u nebo i kovali u zvijezde, počet će cipelariti jer se iz Francuske nisu vratili s trofejem kojeg je nacija očekivala. Vidjet ćete kako će to ružno izgledati i kako će dojučerašnji heroji biti namočeni u katran, pa gurnuti u perje.

Sličnost s politikom?

Ima ih bezbroj, ali sjetimo se dva najsvježija: danas tehničkog premijera Tihomira Oreškovića i dojučerašnjeg šefa HDZ-a, Tomislava Karamarka. Kad su iz Kanade dopeljali Tima, nije mu bio ravan nitko u Hrvatskoj, jer da ga je bilo, taj bi, a ne Orešković, postao premijer. Onda su ga, nakon manje od pola godine, isti oni koji su ga doveli, na sramotan način, skinuli s trona. Ili Tomislav Karamarko: sredinom travnja, za predsjednika HDZ-a izabran je gotovo jednoglasno - dobio je 91.500 glasova, ili fantastičnih 98,99 posto. Na rezultatu bi mu pozavidio i čelnik Sjeverne Koreje, voljeni vođa Kim Jong-un. Dva mjeseca kasnije bio je prisiljen dati ostavku. Sudeći po sudbinama njegovih prethodnika na čelu HDZ-a, Ive Sanadera i Jadranke Kosor, ostavka nije najgore što mu se može dogoditi.

Posljednja frapantna sličnost između nogometa i politike (ima ih još, ali ograničili smo se na najvažnije), jest da onaj tko ceh napravi gotovo ga nikada ne plaća. Sto tisuća eura, koliko će Hrvatski nogometni savez iskeširati u blagajnu UEFA-e zbog divljačkog navijačkog izgreda (što je, nota bene, tek dio kazni plaćenih zbog sličnih izgreda proteklih goidna), naravno, neće platiti huligani koji su ga izazvali. Platit će ga netko dugi, a u konačnici to smo svi mi.

Sličnost s politikom?

Privatizacija, pretvorba, tajkunizacija, prodaja saniranih banaka, pokušaj stvaranja 200 bogatih obitelji koji će preporoditi Hrvatsku, katastrofalne sudske presude… Treba li još? Je li ijedan političar, ili sudac, za to odgovarao? Ili platio ceh. Velikodušno su to prepustili nama.

Ali sve su to normalne i posve prirodne stvari u zemlji u kojoj se ne zna gdje počinje sport, a završava politika. I obrnuto. Gdje nas mandatar podsjeća na nogometnog izbornika, a atmosfera na nogometnim tribinama na ozračje u Saboru, gdje nam stranke liče na nogometne klubove, navijači na birače, a uvaženi suci u našim palačama pravde, kojima je slobodno uvjerenje ispred zakona, na djelitelje nogometne pravde sa zelenih terena.