BRAVARSKO sam dijete, odrastao na radničkoj, skromnoj plaći mog oca, zarađivanoj u odavno propalom osječkom OLT-u. Zato sam možda iznimno osjetljiv na sudbinu Đurinih „šlosera" i drugih majstora, čija je budućnost crna poput crne metalurgije. Čitam i slušam njihove izjave, pune očaja, poput one Marka Blaževića, oca troje djece koji je u Đuri radio 13 (nesretnih) godina, a sada štrajka zajedno sa svojim kolegama. Ne traži povećanje koeficijenata, samo zarađenu plaću i Ustavom zajamčen posao. Taj posao, to pravo na rad, jamči Ustav države, države koja je i većinski vlasnik Đure Đakovića.

Podsjećaju sada mediji kako se u Đuri, nekoć, kada je u njemu posla imalo 18.000 radnika, proizvodilo „dijelove za nuklearke, podizalo cementare i šećerane, proizvodilo vagone, lokomotive, tramvaje, gradilo čelične mostove". I danas se diljem svijeta sve to gradi i danas Hrvatskoj trebaju vagoni i lokomotive, čelični mostovi i električni tramvaji, ali za Đuru nema posla.

Kao što posla nije bilo bilo ni za nekadašnji osječki OLT pa je propao, a njegovi bivši pogoni, između osječkog Donjeg i Gornjeg grada, danas izgledaju poput černobilske nuklearke nakon kataklizme. Da to vidi moj otac koji je ondje nabijao žuljeve praveći plugove i sijačice, dijelove vodotornjeva i vratâ za protuatomska skloništa (i pričao mi kako to izvoze u Irak i Libiju), danas bi se, jadan, okretao u grobu.

Teško mi je slušati radnike Đure i duboko me ganu njihove riječi, poput onih Marka Blaževića, kada kaže: „Poručio bih Vladi da dođe u Slavonski Brod i da objasne našoj djeci, sad kad dolazi Božić i blagdani, da im kažu zašto nešto nemaju. Dok se njihova djeca hrane po restoranima, naša nemaju.".

Što tim ljudima znače ukrašene, osvjetljenje ulice, natjecanje čiji će Advent biti blještaviji i raskošniji, što im znači Black Friday (njima je crni petak, u doslovnom smislu, svaki dan), što im znače te božićno-novogodišnje ponude i rasprodaje, sav taj „jingle bells" i nasmijana lica s TV-ekrana s novim modelima svega i svačega, sve to poticanje na potrošnju, kada njima, radnicima Đure, nije omogućeno proizvoditi.

Zašto danas, ni oni, ni ono što su proizvodili, više nikomu ne trebaju? Kako se to dogodilo? Tko je za to kriv? Može li država, kao njihov vlasnik, samo slegnuti ramenima? Može li isprika biti, kako su se, eto, stvari globalno promijenile pa danas ono što radi Đuro više nije konkurentno jer su ga pretekli drugi, uspješniji i jeftiniji? Ali zašto se to, ako je uistinu tako, dogodilo? Gdje je bila država, kada su i ako su ti, globalni procesi, započeli i kako nije našla lijeka dok je „bolest" pokazivala tek prve, lako izlječive simptome?

Čuli smo tisuću puta kako je država loš gospodar. Ova naša, osobito. Uvijek je zabavljena nečim važnijim, stalno su nekakvi izbori: parlamentarni, lokalni, europski, unutarstranački, ili kao sada - dok traje agonija Đure Đakovića - predsjednički. Stalno se usvajaju proračuni, rebalansi, najavljuju reforme i gase požari, kao sada onaj prosvjetarski - ili sutra policijski, bukne li njihov štrajk. Pa je razumljivo kako država nema vremena za Đuru. Takvih je Đura bilo i bit će, na sve strane. I ne samo da nema vremena, nema ni volje.

Svatko razuman složit će se da država ne treba biti vlasnik Đure. Ali njezin je posao - trebao bi biti prvi i najvažniji - osigurati uvjete, stvoriti poticajno gospodarsko ozračje i svim polugama koje joj stoje na raspolaganju - omogućiti radnicima Đure (i sličnih Đura u Hrvatskoj) da normalno rade i normalno žive.

Kao osoba, odrasla i školovala se zahvaljujući radničkoj plaći oca bravara, rekoh, iznimno sam osjetljiv na sudbinu Đurinih „šlosera". Znam koliko sam se, o Božiću, radovao kakvom poklončiću ispod bora i koliko su slatke bile te čokoladice, salon-bomboni i naranče. I koliko je velika bila i najmanja, najjednostavnija igračka.

Mislim si, što sada, u ovo predbožićno vrijeme, tim ljudima bez plaće, bez novca da makar sitnicama obraduju svoju djecu, znači sve to blagdansko blještavilo i sva ta izborna halabuka koja se dignula, što im znače slogani: „Normalno" (kada ništa nije normalno), „Sad il' nikada" (kada je nikada već sada) ili „Jer Hrvatska zna" (a vidi se da ne zna).

I tim ljudima, jer imaju važnijih briga, posve je svejedno piše li to latinicom ili ćirilicom.